Nedavno sam negdje pročitala post u kojem sam vidjela rečenicu koja me jako negativno pogodila.
“Ja vrijedim kao 3 zdrava čovjeka”
Iako je s jedne strane vrlo lako shvatiti potrebu za ravnotežom u borbi za prava osoba s invaliditetom i kako je ponekad smatrati sebe vrijednijim od drugih osjećaj koji nam godi, smatram da je na tu vagu ipak potrebno staviti podjednake vrijednosti i prava.
S potpunim poštovanjem prema osobi s invaliditetom koja živi svoj život onako kako želi i kakvim smatra sebi najboljim ipak osjećam potrebu komentirati i objasniti moje neslaganje s takvom izjavom.
Čak i da je ostatak posta u redu ova izjava govori koliko je se još jako malo razumije što to uistinu znači ravnopravnost i koje ideale slijedimo i želimo slijediti.
Ako netko stvarno razumije što znači ravnopravnost i što pokret “disability rights” želi prenijeti, razumije i to da ovakvoj izjavi nema mjesta u zalaganju za takva prava.
Tvrdnja da osoba s invaliditetom vrijede više, pa čak i trostruko više, je jednako sklona oštroj kritici kao i obrnuto.
Možemo ju analizirati iz nekoliko etičkih i filozofskih perspektiva i kako ju god okrenemo nalazimo joj samo kritiku.
Prva stvar koju možemo uzeti u obzir je inherentna vrijednost ljudskog života. Prema mnogim etičkim teorijama, svaki ljudski život ima inherentnu vrijednost koja je jednaka za sve ljude, bez obzira na fizičke ili mentalne sposobnosti. Dostojanstvo svake osobe, odnosno života svake osobe leži u načelu da se ljudi nikada ne tretiraju kao sredstvo. Svaka osoba ima pravo na dostojanstveni život u kojem su toj osobi omogučena sva osnovna ljudska prava.
Prema međunarodnim konvencijama, poput Konvencije o pravima osoba s invaliditetom (CRPD) Ujedinjenih nacija, sve osobe s invaliditetom imaju jednaka prava i vrijednosti kao i osobe bez invaliditeta. Jednaka, ne manja i ne veća.
Čak i gledano s utilitarističkog aspekta možemo ovoj tvrdnji dati veliku kritiku. Iako utilitarizam vrednuje radnje prema njihovom doprinosu ukupnoj sreći ili dobrobiti, ne postoji valjana osnova za tvrdnju da jedna osoba s invaliditetom vrijedi više ili manje od bilo koje druge osobe. Svi ljudi pridonose društvu na različite načine, a njihova vrijednost se ne može kvantificirati na ovakav način.
Društvo u kojem se cijene različitosti i inkluzija prepoznaje se po tome da svaka osoba, bez obzira na njezine sposobnosti, može pridonijeti toj zajednici. Ovdje ne govorimo o uspoređivanju vrijednosti različitih života ljudi, već govorimo isključivo o tome da je potrebno prepoznati i poštivati inherentne vrijednosti svake osobe.
Ova tvrdnja stoga može biti odbijena kao moralno i etički neodrživa, jer zanemaruje osnovne principe ljudske jednakosti i dostojanstva. Najvažnije je prepoznati i poštivati vrijednost svake osobe i osigurati da se svi tretiraju s jednakim poštovanjem i pravima.
Ne prihvaćanje svoje a isto tako i tuđe različitosti dovodi do izražavanja jako krivih tvrdnji.
Pomalo mi je već glupo koristiti riječ različit, jer tko to nije.
Ali ok nek nam ta riječ i ostane.
Jednom kad uđete u svijet manjina i kad o tome želite izraziti mišljenje, pripazite dobro da ne uzdignete sebe iznad drugih iz razloga što ste do malo prije osjećali da ne vrijedite dovoljno kao i većina.