To je za mene jedna od važnijih tema iz više razloga.
Jedna od vrjednijih stvari koje mi je donijela dijagnoza autizma je ta da sam naučila što znači samozastupanje. Ne u smislu značenja same riječi, jer iako sama riječ zvuči prilično jednostavno zapravo je to jedan vrlo kompleksan pojam koji nas ponekad može i odvesti u potpuno krivom smjeru. Nije da se jednom kad saznate za riječ “samozastupanje” automatski znate samozastupati, nažalost nije tako jednostavno.
Kada vas čitavog života pokušavaju uvjeriti da mislite i radite sve krivo, da niste dobri takvi kakvi jeste, nije se lako naučiti istinski samozastupati. Ne samo zbog toga što ti ne daju riječ već zbog toga što te ne nauče da ju trebaš imati i kako ju koristiti.
Čak iako nisam znala za moj autizam uvijek sam osjećala veliki nesklad u odnosu na svijet u kojem se nalazim.
Autistične osobe i bez da su svjesne svog autizma gotovo uvijek prepoznaju svoju različitost u odnosu na druge i mnoge vrlo brzo počinju vidjeti sebe kao “neispravne” i nije rijetko da zbog toga nikad ne izgrade adekvatno samopouzdanje i ne vide svoja uvjerenja kao ispravna.
Tome nikako nije kriv autizam sam po sebi već upravo ta nepodudarnost s ostatkom svijeta. Ja se sjećam sebe kao one koja ionako ne zna, ionako ne može pa ne treba ni pokušati jer to su bili signali koji su mi dolazili izvana.
Pritisak na prilagodbu, iskustva odbacivanja i maskiranje samo dodatno pogoršavaju situaciju, jer se iscrpljuješ pokušavajući se uklopiti umjesto da osluškuješ svoje potrebe s posljedicom kroničnog stresa, niskog samopouzdanja i zapostavljanja vlastitih potreba.
Pravo rješenje nije u prilagodbi autističnih osoba društvu već u prilagodbi svijeta kako bi postao inkluzivan, omogućujući svima da budu prihvaćeni i da grade autentično samopouzdanje. Upravo u toj gradnji je ključ, a te gradnje zapravo skoro uopće nema.
Samozastupati se znači aktivno, ali i svjesno zagovarati svoja prava, potrebe i interese s naglaskom na vlastiti glas i iskustvo. Jer nisu ti sva prava koja su ti rekli da imaš zaista tvoja ako ih ne razumiješ dovoljno dobro.
To uključuje preuzimanje odgovornosti za svoje odluke, izražavanje osobnih stavova i zalaganje za promjene koje poboljšavaju kvalitetu života osobe koja se samozastupa, ali često i šire zajednice kojoj pripada. Kako bi to bilo moguće važno je postati svjestan svojih prava, mogućnosti, vlastitih potreba, vlastitih odgovornosti i na kraju, znati ih izraziti.
Za autistične osobe je to često jako teško i ponovno treba naglasiti da to nije zbog autizma već zbog signala koje im društvo šalje. Kako se možeš suprotstaviti diskriminaciji kad ne prepoznaješ da si diskriminiran?
Znate, kad kažem društvo ja tu mislim i na one meni najbliže, pa i na sebe samu jer samozastupanje nije samo o vlastitim potrebama, već često uključuje i djelovanje koje pomaže drugim osobama sličnih iskustava. Ako nešto uzmem za sebe i pritom oduzmem drugome nisam se samozastupala.
Pod samozastupanjem se nerijetko prodaje nešto što dolazi iz egoističkih razloga.
Samozastupanje je u konačnici čin osobnog osnaživanja, ali i alat za društvene promjene.
Izuzetno je zanimljivo, ali i tragično koliko lako osoba može završiti u životu kojeg nije odabrala, upravo zbog nedostatka samozastupanja ili mogućnosti da se izbori za ono što želi i treba. Bez prilike da izrazi vlastite potrebe i snove, osoba se često prilagođava očekivanjima drugih, društvenim normama ili sustavima koji su oblikovani bez njenog sudjelovanja.
To ne uključivanje se zapravo vrlo često ne događa aktivno, s namjerom ne uključivanja već se događa jer društvo samo u teoriji razumije i promovira inkluziju i dobrobit svih.
Iako nam nedostaju primjeri namjernog isključivanja i ne davanja glasa određenim skupinama.
Društvo, stručnjaci ili obitelj često odlučuju “za dobrobit” osoba, ne uzimajući u obzir njihove realne želje i potrebe.
Nedostatak podrške, neizgrađeno samopouzdanje ili strah od osude može spriječiti osobu da traži ono što želi.
Sustavi podrške također većinom nisu uvijek osmišljeni tako da omoguće pojedincu da preuzme kontrolu nad vlastitim životom.
Osoba živi prema tuđim pravilima i očekivanjima, često osjećajući da nema izbora jer, eto, živimo u ovakvom svijetu.
Kada se osoba ne zna ili ne može izboriti za svoje pravo, lako postaje žrtva nepravdi.
Samozastupanje nije samo pravo već je alat za život vrijedan življenja. Bez njega, ljudi često vode živote koje nikada ne bi sami odabrali, a svijet gubi njihove jedinstvene doprinose i perspektive.
Sve to pišem iz prethodnih iskustava, iz osjećaja manje vrijednosti, manjka izgradnje samopouzdanja, manipulacije i iskorištavanja. Dijagnoza me naučila da smijem reći, ali i da trebam dobro znati što ću i kako to reći, naučila me da trebam i puno učiti kako bih znala prepoznati što je ispravno a što nije, kako za mene pa tako i za druge.
Nije jednostavno to sve učiti sada, ali barem sam započela.
Zato učite svoju djecu samozastupanju, ali nemojte se zaustaviti na tome da im kažete da imaju pravo na to, već ih naučite odgovornost toga i ne zaboravite učiti i vi s njima.