Nedavno mi je zapela za oko jedna objava na socijalnim mrežama koja me u najmanju ruku zbunila iako me nije skroz iznenadila. Već nekoliko dana razmišljam kako formulirati moje zgražanje prema nečem takvom.
Post ukrašen šarenom fotografijom koji izražava veselje oko socijalne pomoći koja je sjela na račun u banci.
Osjećam se pomalo glupo da o tome trebam pisati, ali eto ipak trebam.
Socijalna pomoć, u obliku novčanih sredstava, trebala bi biti shvaćena kao nužna mjera za osiguranje osnovne egzistencije onima koji za to imaju potrebu. To nije nagrada niti nešto što bi trebalo izazivati veselje, već posljedica situacije u kojoj društvo, zbog sustavnih propusta, nije omogućilo ljudima dostojanstven život kroz rad, prilagodbe ili podršku.
Moram naglasiti i to da je objava stavljena u kontekstu jedne zajednice koja radi upravo na osvještavanju krivih praksi vezanih za osobe s invaliditetom.
Vrlo me uznemirilo da umjesto zagovaranja promjena koje bi osigurale sustavnu podršku i ravnopravnost vidim nešto što zapravo samo osnažuje stereotipe protiv kojih se taj netko navodno bori.
Kada samozastupnik ne artikulira kako bi sustav trebao biti bolji, već izražava zadovoljstvo minimalnim mjerama, to može samo još više oslabiti povjerenje u autentičnost i snagu samozastupanja.
Umjesto da se usmjeri pažnja na sustav koji bi trebao omogućiti ravnopravnost i ukloniti prepreke, ovakva retorika legitimizira status quo.
Osobito je problematično ako takva osoba predstavlja skupinu ljudi koji se bore za svoja prava, jer bi njihov cilj trebao biti mijenjanje sustava, a ne prilagođavanje njegovim manjkavostima. Samozastupnici imaju odgovornost zagovarati šire i dugoročnije promjene, educirati članove i javnost o potrebama i pravima osoba s invaliditetom te raditi na uklanjanju barijera, a ne na prihvaćanju minimalnih rješenja.
Možda ovakva izjava pokazuje i nedostatak pravog razumijevanja uloge samozastupnika, što dodatno naglašava potrebu za edukacijom i promjenom smjera djelovanja udruga koje bi trebale predstavljati osobe s invaliditetom. Umjesto pasivnog prihvaćanja sustava kakav jest, samozastupništvo bi trebalo biti sredstvo za postizanje stvarne jednakosti i prava.
Socijalna pomoć nije nešto čemu bismo se trebali veseliti, već podsjetnik da naš sustav ne funkcionira onako kako bi trebao. Umjesto da slavimo primitak pomoći, trebali bismo razmišljati o tome kako osigurati sustav koji svakom pojedincu omogućuje dostojanstven život bez potrebe za intervencijama ove vrste.
Javno slavljenje socijalne pomoći skreće pažnju s problema koji su doveli do toga da je netko uopće morao zatražiti.
U zemljama poput Hrvatske, gdje je socijalna pomoć često nužan spas za preživljavanje, izostanak edukacije o tome kako te resurse najbolje iskoristiti dodatno otežava situaciju. Bez jasno definiranih smjernica, podrške i praćenja, sredstva koja bi trebala služiti za osiguravanje osnovnih potreba ili poticanje izlaska iz siromaštva često se troše neplanirano, što dugoročno ne rješava problem.
Uz to, nema ni sustavne edukacije ni šire javne osviještenosti o tome da je socijalna pomoć pravo, a ne povlastica, te bi se trebala tretirati s dostojanstvom i fokusirati na konkretno rješavanje problema.
Kako bi se situacija promijenila, možda bi bilo korisno zagovarati stvaranje edukativnih programa za korisnike socijalne pomoći, ali i općenito raditi na tome da društvo bolje razumije uzroke siromaštva i neravnopravnosti.
U Hrvatskoj, gdje su sustavi podrške često fragmentirani ili nepostojeći, korisnici socijalne pomoći, osobito osobe s invaliditetom, često nisu odgojeni ili obrazovani da prepoznaju vlastite potrebe, a kamoli da zahtijevaju adekvatne usluge. Kada se tome doda činjenica da te usluge ionako nisu dostupne ili su teško pristupačne, dolazimo do začaranog kruga koji rezultira neučinkovitim korištenjem sredstava.
Osobe s invaliditetom i njihove obitelji često su izolirane i obeshrabrene tražiti dodatnu podršku ili prilagodbe jer se društvo prema njima odnosi s predrasudama.
Rezultat toga je da se socijalna pomoć pretvara u simboličnu gestu, a ne u mehanizam koji omogućava stvarne promjene. Na kraju, mnogi korisnici ostaju u istoj ili čak goroj situaciji, a novac koji bi mogao služiti kao alat za osnaživanje i integraciju završi potrošen “u prazno”.
Javno slavljenje socijalne pomoći od strane osoba koje bi trebala zastupati prava i dostojanstvo autističnih osoba nije samo neprimjereno, već i izravno podriva borbu za sustavne promjene, jer normalizira preživljavanje umjesto da zahtijeva ravnopravnost i dostojanstven život za sve.