Već ste mogli primijetiti da je jedan od mojih specifičnih interesa upoznavanje riječi, njihovog značenja i definicije.
Nekako smatram da mogu podržati, osvijestiti pa na kraju i slaviti nešto, jedino ako dobro razumijem o čemu se radi, ako upoznam što više temu o kojoj je riječ. Iako nisam neki žešći intelektualac svejedno pokušam ići u dubinu do koje, s obzirom na moje sposobnosti, mogu ići.
Kod mene je to danas išlo ovako:
Definicija invaliditeta:
Invaliditet se definira kao trajno ili privremeno ograničenje u funkcioniranju koje proizlazi iz interakcije između osobe s određenim tjelesnim, mentalnim, intelektualnim ili osjetilnim oštećenjima i prepreka u okolini koje otežavaju njihovo ravnopravno sudjelovanje u društvu.
Prema Međunarodnoj klasifikaciji funkcioniranja, onesposobljenja i zdravlja (ICF), invaliditet obuhvaća:
• Oštećenja funkcija tijela ili strukture (fizičke, senzorne, kognitivne).
• Ograničenja aktivnosti, odnosno poteškoće u obavljanju svakodnevnih zadataka.
• Ograničenja sudjelovanja, što znači prepreke u društvenim ulogama ili interakcijama.
Moje prethodno znanje o socijalnom modelu invaliditeta mi pali alarm i smatram definiciju strašno ableističnom pa spremno tražim dalje.
Sada tražim definiciju definicije.
“Definicija je precizno objašnjenje značenja neke riječi, pojma, pojave ili koncepta. Ona služi da jasno i sažeto opiše što nešto jest, obuhvaćajući njegove ključne karakteristike i granice kako bi se izbjegla dvosmislenost.”
Od mišljenja sam da definicije imaju veliku važnost jer oblikuju naše razumijevanje svijeta i usmjeravaju način na koji razmišljamo i djelujemo. S obzirom na moje neslaganje s definicijom invaliditeta postavljam si pitanje koliko definicije mogu biti subjektivne.
Tako zaključujem da često nisu neutralne, već mogu odražavati društvene, kulturne ili političke perspektive.
Invaliditet je ovdje jako dobar primjer jer definicija nije samo lingvističko pitanje, već i pitanje moći, vrijednosti i prava.
Definicije često odražavaju tko ih stvara i zašto. Očito je da definiciju nije osmislila osoba s invaliditetom. Pa kako očekivati promjene u društvu ako se počevši od same definicije ne uključi direktno zainteresirane osobe?
Znamo da živimo u zemlji koja u odnosu na neke druge razvijene zemlje kaska u mnogim aspektima pa tako i u shvaćanju važnosti uključivanja OSI.
U Hrvatskoj se vrlo, vrlo često događa da se o osobama s invaliditetom govori kroz glasove drugih, dok su same OSI rijetko uključene u donošenje odluka ili javne rasprave.
Ovo je pitanje direktno povezano s principom “Ništa o nama bez nas” !
Velika većina postojećih struktura, udruga i institucija često govore u ime OSI, ali one zapravo ne predstavljaju njihove stvarne interese. Ne zbog toga što to one ne žele već zbog toga što to one jednostavno ne mogu, jer ne mogu osjetiti iskustvo osoba koje svakodnevno žive neka određena stanja, ne mogu osjetiti ono što te osobe osjećaju.
Nemojmo pretpostavljati, nemojmo misliti da znamo što je najbolje za druge, za našu ili tuđu djecu. Čak iako smo prošli slično ili gotovo isto, nismo prošli njihovo iskustvo.
Ja vrlo rijetko govorim o iskustvu svoje djece, iako znam da kad bi to učinila moja bi čitanost tada bila puno veća. Ne činim to samo iz poštovanja za njihovu privatnost već i zbog toga što ne mogu, ne želim i ne smijem interpretirati njihove potrebe.
Možda će me jednog dana netko uključiti, iako nakon više od tri godine pisanja već počinjem sumnjati da će moj glas postati jednako važan kao glas neke druge osobe s invaliditetom ili bez, neke druge mame djeteta s invaliditetom ili bez.
No bez brige, ja ću vam i dalje dosađivati s mojim osvrtima na događaje, članke, međunarodne dane koji su po meni besmisleni iako neophodni, kako bi zajedno s vama dalje razmišljala, osvijestila, podržavala, i ponekad slavila ova naše različita ali jednako vrijedna životna iskustva.