Inkluzija se definira kao “radnja ili stanje uključivanja ili uključenosti nečega unutar određene skupine ili strukture”.
Najčešće jedna skupina traži ukljućivanje u drugu određenu skupinu kako bi osvojila određena prava koja ta druga skupina već od početka ima.
Zašto unutar školskog sustava postoje skupine koje imaju veća prava na odgoj i obrazovanje u odnosu na druge po mom je mišljenju velika nepoznanica da ne kažem još i veća nepravda.
Inkluzija u odgoju i obrazovanju se nažalost tiče samo kategorija koje su isključene, a te su kategorije mnogo veće nego što mislite.
Bliži se kraj školske godine, što znači da skoro sva djeca žive vrlo stresno razdoblje, a s njima i njihovi roditelji. Kada se javi još i pitanje prelaska iz osnovne u srednju školu ili odlaska na fakultet stres se drastično povećava. Koju školu dijete želi, koja će škola biti dobra za to dijete? Pronaći školu koja se podudara sa specifičnostima vašeg djeteta je praktički jednaka dobitku na lutriji.
Možda ste zamišljali da su škole prilagođene djeci, no to nažalost nije baš tako.
Škola je općeniti izvor stresa svim učenicima i studentima a onima koji su neurodivergentni taj je stres neizmjerno veći.
Kad spominjem neurodivergentnost mislim na sve što tu spada, ne mislim isključivo na autizam, jer ima toliko djece koja svojim načinom razmišljanja, poimanjem svijeta oko sebe pa tako i učenja i usvajanja znanja i kulture koja nas okružuje odstupaju od tzv normale, da nisam više sigurna možemo li ih uopće smatrati manjinom. Ako zamišljamo tu neku imaginarnu točku, u kojoj ćemo smjestiti nešto što nazivamo normalnim neurološkim razvojem, od koje se sve u našem društvu kreće postavljati pa tako i školski sustav vrlo ćemo brzo doći do odudaranja od te normale.
Nije potrebno da svako takvo odudaranje bude certificirano i regulirano zakonom da bi vidjeli koliko postoji učenika i studenata koji imaju potrebu pa samim time i pravo na obrazovanje po “njihovoj mjeri”.
Normalnim se smatra sve one učenike i studente koji imaju dovoljno kapaciteta i energije, ne za obrađivanje gradiva i usvajanje znanja, već one koji imaju kapaciteta i energije prilagodbe sistemu neprilagođenom njima.
Počinje se smatrati manjinom tek one koji se ne mogu ili ne žele prilagoditi nečemu što nije osmišljeno i za njih.
Tada su to djeca, učenici, studenti za koje je u današnje vrijeme, pod tako posloženim sustavom potrebno uložiti više truda, više vremena, više resursa.
Takve se učenike smatra “posebnima”, drugim riječima krhkima, slabima ili problematičnima. Zato imamo posebne programe, posebne razrede pa čak i posebne škole.
Sve dok bilo koje odudaranje od normale budemo gledali kao nešto što zahtjeva više posla za one čiji posao to i jest, nismo učinili ništa kako bi svim korisnicima školskog sustava omogućili da dobiju pravo na obrazovanje koje bi trebalo biti upravo pravedno za sve.
Pod normalnošću bi trebali smatrati školu koja je svačija, s programom koji je svačiji, gdje sudjeluju svi i gdje svi dobivaju ono što im u sustavu obrazovanja i pripada a to je obrazovanje kakvo im je potrebno.
Dok budemo smatrali normalnim samo one učenike i studente koji “uspiju” usprkos toj nepravdi nemamo uspijeha kojim se možemo hvaliti.