Problem u opisivanju autizma isključivo kao deficit je dvostruko loše. Loše je za autističnu osobu i za osobu koja se brine o njoj.
Ne mogu ne razmišljati kakvu si sliku stvori jedan roditelj koji dobije dijagnozu svog djeteta i s njom dobije listu na kojoj su navedeni stavku po stavku svi problemi koje dijete ima.
Jedna od tih stavki je deficit u socijaliziranju. Stručnjaci koji prilikom dijagnostičkog procesa promatraju dijete ustanovit će da je način socijaliziranja autističnog djeteta drugačiji od uobičajenog, od onog koji je prisutan kod većine.
Kad bi se opis zaustavio na tome da je taj način drugačiji bez da se daljnjom analizom zaključi da je drugačije jednako neispravno, efekt katastrofe bi bio puno manji i ti roditelji ne bi pomislili da je njihovo dijete potrebno ispraviti i mora naučiti “ispravan” način socijaliziranja. Ne bi se osjećali kao da im je izrečena smrtna kazna. Ne bi istog trena kad izađu iz ureda stručnjaka počeli smišljati načine i tražiti terapije kako bi dijete naučilo socijalizirati kao i njegovi vršnjaci.
Ne postoji nikakav “ispravan” način socijaliziranja. Svatko ima svoj način no ono što nas ponekad zezne je potreba koju imamo da stalno uspoređujemo stvari i osobe i da ih svrstavamo u dobre ili loše. Neke karakteristike su svrstane kao loše iako to one apriori nisu. Neke druge koje to možda i jesu imaju razlog zbog kojih su se pojavile.
Potreba za periodima samoizolacije koju autistične osobe mogu imati kao i mnoge druge potrebe koje su često krivo interpretirane trebale bi se prestati gledati kao deficit.
Autistična djeca trebaju ispravan odgoj kao i svako drugo dijete, ali ispravan odgoj nije za svakoga isti.
Ako svako naše ponašanje opišete kao grešku i stalno nam to ponavljate mi ćemo pomisliti da je to stvarno greška i stvoriti si stoga takvu sliku o sebi.
Ja sam tek nedavno priznala svijetu da sam u stanju ne izaći iz kuće mjesecima. Sramila sam se to reći jer sam promatrajući ostale stvorila ideju kako je to nešto loše, mislila sam da je simptom nečega patološkog. Ako je svijet oko mene napravljen po tuđoj mjeri ja ću onda stvoriti onaj po svojoj mjeri, jedan mali svijet, oazu gdje je meni dobro i ja tu ne vidim ničeg patološkog. Oni koji su zabrinuti za mene zbog toga što rijetko izlazim moglu zapravo biti mirni jer sam na sigurnom i jer je moj život meni dobar upravo takav.
Ako malo razmislimo ta je moja potreba sada, u vrijeme epidemije ispravna, takvo je ponašanje sada poželjno dok su izlasci i druženje sada neispravni i kažnjivi. Dakle nije ta karakteristika sama po sebi loša ni dobra već ovisi o mnogim drugim aspektima.
Ta potreba za periodima izolacije može također biti posljedica preintenzivnog svijeta koji nas okružuje ali i dalje nije kriva i nije simptom nečeg patološkog. Ako je za nekoga neki ambijent štetan zar ne bi bilo logično pomisliti da je neki drugi bolji, sigurniji, zdraviji. Neke se osobe radi problema s kožom ne smiju izložiti suncu i nitko ne misli da je patologija to da se od njega skrivaju i da nije zdravo ako nisu na suncu. Za tu osobu je zdravije držati se hladovine pa zašto to nebi moglo biti tako i za mene.
Mnogo je puta samo stvar u tome kako nešto prikažemo, kako se izrazimo, koje riječi koristimo i koliko puta te riječi ponovimo. Zato ću vjerojatno postati jako dosadna jer ću još mnogo puta napisati te iste rečenice i ponavljati i ponavljati sve dok riječi koje nas opisuju kao neispravne potpuno ne nestanu.