Kad razmišljam o tome kako različiti ljudi različito vide svijet oko sebe i kako je ponekad teško objasniti jedni drugima vlastito viđenje pokušam se uvijek staviti na onu drugu stranu i shvatiti kako i zbog čaga vidimo stvari toliko drugačije.
Kao da postoje različiti svjetovi, neki toliko udaljeni jedni od drugih da postaje nemoguće shvatiti kakav je život na njima. Vidimo ono što nas okružuje i stvorimo sebi sliku onoga što je za nas uobičajeno, poznato, te na osnovu toga koncipiramo svijet oko sebe. U različitim fazama života živimo u različitim svjetovima, prelazimo iz jednog u drugi i vrlo lako zaboravimo kako je bilo u onom prethodnom. Dok smo djeca ne možemo pojmiti kako je to biti odrastao, a kad odrastemo vrlo brzo zaboravimo kako je bilo biti dijete. Dok nismo majke ne možemo shvatiti zašto se majke ponekad ponašaju kako se ponašaju a kad postanemo majke nepojmljivo nam je razmišljati drugačije. Kad nam je dobro ne možemo u potpunosti razumjeti kako je onome tko se ne osjeća dobro.
To je nešto sasvim logično, no svejedno upadamo ponovno u onu zamku uspoređivanja i projiciramo viđenje našeg trenutnog stanja na drugu osobu i čudimo se kako ona ne vidi, ne razmišlja i ne osjeća ono što mi osjećamo.
Oduvijek me fasciniralo koliko se naši svjetovi razlikuju jedni od drugih iako su u konstantnoj interakciji. Kao da postoji toliko svjetova koliko postoji ljudi na svijetu i kao da svatko od nas govori drugim jezikom.
Ono što me zbunjuje je da iako je to toliko logično ipak postoje oni koji misle da znaju kako se osjećaš, što možeš, što ne možeš, premda te to nikad nisu pitali. Osim što znaju sve o tebi, svrstaju te u istu kategoriju s onima koji su prema njihovom viđenju tebi slični, pa odluče što vam treba a što ne, na što imate pravo a na što ne, i dalje bez da su vas ikad konzultirali.
Svijet osoba s invaliditetom je jedan zaseban svijet koji je još uvijek udaljeniji od ostalih svjetova. Dok sami ne pripadamo tom svijetu ili nemamo blisku osobu koja mu pripada ne možemo znati što te osobe osjećaju, kako žive i kako žele živjeti. Često postoje predrasude pa se takve osobe najčešće sažaljeva i doživljava kao skup nedostataka. Drugim riječima vidimo samo ono što te osobe ne mogu, a to je krivo i vrlo diskriminirajuće.
S druge strane postoji nešto drugo što je podjednako diskriminirajuće iako tako ne izgleda, a to je kad se takvim osobama divimo kad postignu neke ciljeve koje se inače smatra da takva osoba nije u stanju postići. Postigao ili postigla je nešto usprkos svom invaliditetu, dakle postaje inspiracija onima koji taj invaliditet nemaju a nisu postigli taj isti cilj. Ako mogu one, premda se nitko u njih ne bi nikad kladio, onda može i bilo tko drugi. Takvo razmišljanje je vrlo diskriminirajuće. Ponovno se stavlja naglasak na neku invalidnost, na nešto što toj osobi nedostaje, a ne kako bi trebalo, na njegove karakteristike kao ljudsko biće vrijedno kao i bilo koje drugo. Takav se fenomen naziva “Inspiration Porn”.
Promatrajući izdaleka ne možemo spoznati mnogo o drugim svjetovima i ne možemo predstavljati njihovu sliku ako nismo pokušali barem malo bolje upoznati i vidjeti kakav je život na njima. Moramo doći dovoljno blizu kako bi vidjeli bolje, prije toga si ne bi trebali uzimati pravo da ikoga žalimo ili mu se divimo isključivo radi nekih karakteristika koje ta osoba ima ili nema.