Iza svakog “nepoželjnog” ponašanja krije se neki čavao u cipeli. Ono što se prečesto traži od ljudi je to da ignoriraju ono što ih smeta, da trpe i da guraju dalje. To nekima čak i uspijeva, barem privremeno, ali čavao je i dalje tamo i samo je pitanje vremena kada će bol koju osjećaju postati nesnošljiva. Neki koji imaju sreće i nemaju čavao u cipeli ne mogu pojmiti da ga netko ima i da ne uspijeva u nečemu što je njima toliko lako. Ako mogu ja možeš i ti.
Problem je u tome što se mjera izdržljivosti postavlja tamo gdje je najviša granica onoga tko može najviše izdržati. Ako može on trebaju moći i svi ostali.
Ako želimo postići više onda moramo tu granicu pomaknuti još naprijed i biti bolji od onoga tko u cipeli čavla nema.
Možda je naivno, iako bi bilo sasvim logično, pomisliti da će netko pretpostaviti da nečije ponašanje derivira iz neke potrebe ili smetnje. Pomišljam da jedini koji znaju da postoji čavao u nečijoj cipeli su oni koji ga imaju a pretvaraju se da ga nemaju. Ne žele reći a ni priznati sami sebi da ga imaju jer je imati čavao u cipeli sramota. Ako ga imaš gotovo je sigurno da nećeš uspjeti, da ćeš zaostati, pa je za tebe bolje da se odmah povučeš i priznaš poraz.
Naivno pomisliš da će oni koji ga nemaju sigurno bolje voditi ovaj svijet. No oni koji nemaju čavao u cipeli ne mogu znati da postoji čavao u nečijim cipelama i ne mogu voditi svijet prilagođen i onima koji ga imaju.
Nema smisla da se ljutimo na one koji nemaju čavao u cipeli, da se smatramo zanemarenima i poniženima, jer nisu ni oni krivi što ga nemaju i što nemaju pojma da ga netko ima.
Čak i da znaju da ga netko ima ne mogu znati što bi moglo olakšati život onog koji ima taj čavao. Čak iako im netko objasni kako je to kad netko ima čavao u cipeli shvatit će samo kako je jednoj osobi koja ima čavao u cipeli. Jedna ga osoba možda ima u desnoj a druga u lijevoj, a neka ga pak ima u obje cipele.
Neki će možda misliti da nije toliko strašno imati čavao u cipeli jer i oni sami ponekad imaju trn u cipeli. Neki će htjeti pomoći i maknuti čavao iako se neki čavli ne daju maknuti iz razloga što su sastavni dio cipele.
Prepoznavanje tuđih potreba i mogućnosti morala bi biti obostrana. Tuneli se kopaju s obje strane simultano dok se napokon ne sretnu. Bilo bi stoga dobro da se potrude i jedni i drugi, oni koji čavla nemaju ali i ioni koji ga imaju. Moramo pokušati komunicirati, kako god možemo, na ovaj ili onaj način moramo dati svijetu do znanja da neki od nas koliko god se trudili imaju čavao u cipeli radi kojeg nisu krivi ali radi kojeg ne žele odustati i ostati u pozadini i sanjati o životu bez čavla u cipeli.