Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, ona imaju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše,
…
Halil Đubran
Tko pati od autizma?
Autističnim se rodiš ali ne znaš da to jesi sve dok netko ne primijeti tvoje poteškoće. To je najčešće roditelj koji se zabrine da s njegovim djetetom nešto nije u redu. Slijedi dijagnoza nekakvog poremećaja, strah, panika, zabrinutost, patnja. Dijete sve to ne bi nikad samo po sebi osjetilo. Kad roditelji otkriju da im je dijete autistično sve se promijeni, sve se počinje vrtjeti oko autizma i čini se da je to nešto što je donijelo patnju u njihove živote. Ako se ne pripazi dijete će osjetiti da je ono problem jer posjeduje nešto što ga čini nesposobnim i mislit će da mu je potreban netko tko će odlučivati umjesto njega.
Takav smjer dovodi do postepenog gubitka samopouzdanja, dovodi do toga da dijete postepeno gubi svoje ja ili ga nikad ni ne razvije.
Dijete se potpuno preda i ostavi drugima da odlučuju za njega samo zbog toga što su mu rekli da ima nešto što mu onemogućuje da bude kao i drugi.
S jedne strane, iako jako teško, mogu shvatiti takve roditelje, najčešće majke, koje žele sobom popuniti nedostatak koji smatraju da njihovo dijete ima. Roditelji postaju njihov produžetak, vežu za sebe svaki aspekt djetetovog života, uključujući i odlučivanje što je za to dijete dobro, što će ga na posljetku učiniti sretnim.
Pokušavaju tako zaštiti svoje dijete ne vidjevši da mu na taj način zapravo izuzetno štete. Kada roditelji unaprijed misle da njihovo dijete ne može odlučivati za sebe i smatraju da neće nikada ni moći, unaprijed su ga osudili na to da zauvijek ostane mentalno ovisno o nekome. Ako dijete nije fizički u stanju brinuti se o sebi ne znači da ne treba biti uključeno, koliko mu je viče moguće u odluke što se njega tiču.
Čine li to roditelji svjesno ili ne, ostaje činjenica da je to krivo. Iako nisu sve autistične osobe u stanju odlučivati same za sebe, velika većina njih ipak je ali činjenica je i da se vrlo malom broju njih to i omogući. Nije to jednostavan zadatak, potrebna je veća količina hrabrosti da bi pustili svoje dijete da samo odluči i pogriješi nego li da si natovarimo odlučivanje o jednoj osobi više nego što smo mi sami. Djetetove misli, taj teret nečijeg postojanja ne treba i još više ne smije biti na roditelju. Svatko nosi svoj i to je u redu. Svatko odlučuje za sebe i to je u redu.
Naša djeca nisu NAŠA djeca, ne odlučujemo umjesto njih, ne stavljamo njihove slike na socijalne mreže, ne pišemo njihova imena osim ako se oni nisu s time složili. I nemojte ih odgajati tako da se nauče da se unaprijed slože s onim što vi mislite. Naučite ih da odluče sami, da pružaju otpor i da kažu da ne žele ono što ne žele. Budite uvijek tu, uvijek prisutni da ih uhvatite prije nego padnu ali nemojte nikad misliti da ne smiju pasti samo zato što su autistični.
Prestanite misliti na sebe i kako se vi osjećate, roditelj je po definiciji sporedna uloga, no mnogi misle obrnuto.
AUTISTIČNO DIJETE NE PATI OD AUTIZMA, od autizma pati roditelj koji ne zna, ne može a ponekad i ne želi prihvatiti da mu je dijete autistično. Neki su roditelji toliko su usmjereni na sebe da bi vidjeli ono što je zbilja bitno. To je toliko krivo, loše i štetno da ja naprosto ne mogu vjerovati da to mnogi, previše njih, nikako ne vide. Zapitajte se da li učite vlastito dijete da, koliko god moguće, na neki način iskomunicira što želi i što ne želi.
Naučite ga da bude suučesnik u dostizanju maksimalne sreće i zadovoljstva koje u SVOM životu može postići.
S.