Nakon povratka iz Zagreba gdje sam u prekrasnoj hladovini šeststoljetnog hrasta zajedno s mnogim meni dragim ljudima proslavila dan autističnog ponosa uspjela sam sjesti i napisati pokoji redak. Iako mi u zadnje vrijeme nekako ne uspijeva pretvoriti moje misli u riječi pa više ne pišem tako često ne znači da o tome ne mislim i da ne živim moj autistični način življenja i pokušavam pokazati drugima da je i taj način dobar i vrijedan življenja.
Mnogi se pitaju kako je moguće biti ponosan na sebe ako si autističan. To se mogu pitati samo oni koji to nisu, koji nemaju nikog bliskog tko je autističan ili pak nisu dovoljno razmislili što je zapravo autizam. Naracija o autizmu je oduvijek bila samo negativna. Najpozitivnije što se moglo vidjeti u čitavoj toj priči je sažaljenje onoga tko zbog autizma pati ili još više žaljenje roditelja koji se brinu o autističnom djetetu.
Mnogi roditelji čija su djeca nedavno dijagnosticirana ili su zaglibili preduboko i ne vide ništa drugo osim negativnosti jer smatraju da bi svi sve trebali moći i da je imati bilo kakve poteškoće nesto čega se treba sramiti. Ako nekome treba malo onom slijedećem mora trebati još manje, ako netko može više onaj slijedeći mora moći više. Uspoređivanje s drugima je nešto sto nam često škodi, tada ne vidimo sebe i ne vidimo vlastite potrebe. Ne možemo svi imati iste potrebe i ne možemo ih svi na isti način zadovoljiti.
Stavljanja svih na istu vagu nije dobar način gledanja na svijet. To da svi imamo ista prava ne znači da ih svi možemo i trebamo ostvariti na isti način. Ne postoji univerzalni recept. Ne možemo gledati onog pored sebe i reći, ako može on onda moram moći i ja.
Banalno je ali je tako, mi smo ljudska bića i kao takva imamo potrebe. Ne znam koja je granica koja pretvara ljudske potrebe u specijalne potrebe? Ja ju ne vidim, možda zbog toga što ne postoji.
Ono što sam naučila je da ako imam neku potrebu ne bi me trebalo biti sram izraziti tu istu.
Znati prepoznati sto osjećaš, što ti treba i znati da to imaš pravo izraziti iziskuje veliku hrabrost i to je nešto na što trebamo biti ponosni. Naučite svoju djecu da kažu što im je potrebno umjesto da im vi kažete što im je potrebno i kad vam to kažu budite na njih ponosni pa će i oni biti ponosni na sebe.