Tema invaliditeta je za mene veoma kompleksna. Kompleksnija nego što se čini. Na stranu to da je riječ invaliditet nešto što mi se nimalo ne sviđa, pomisliti da je invaliditet nešto što se tiče manjine te da većina s tom manjinom najčešće nema nikakve veze vrlo je banalno razmišljanje. Mislimo da nemamo doticaja s tom manjinom pa ne vidimo koja bi mogla biti naša uloga unutar društva prema takvim osobama. Mislimo da to nije naša briga jer postoji sustav koji se o takvim osobama brine i to sigurno čini bolje od nas koji o tome ne znamo ništa, ne možemo biti od ikakve koristi i ne možemo učiniti nikakvu razliku u životima osoba s invaliditetom.
Mislimo da je vrlo jasno vidljivo koje su to osobe i da ćemo ih ako ih ikad sretnemo vrlo lako prepoznati i pružati im pomoć u slučaju da ikad ustreba.
Želim krenuti od samog početka, a za mene to znači krenuti od same riječi invalidnost.
Hrvatski jezični portal piše da je invalidnost svojstvo onoga što je loše izvedeno ili loše načinjeno; svojstvo onoga čemu manjkaju bitni dijelovi koncepcije, vrlo nepotpuno stanje čega.
Ne želim sad ulaziti dublje u to koliko je takva definicija sama po sebi za ljudska bića invalidirajuća već se želim koncentrirati na misao koja mi je trenutno važna.
Ne znam koliko se ljudi na ovom svijetu smatra kao netko tko je dobro izveden, dobro načinjen, kome ne manjkaju bitni dijelovi, tko je potpuno stanje nečega?
Dakako ima onih koji se takvima smatraju iako je sasvim logično da nije tako. Nisam naišla ni na kakav popis tih bitnih dijelova kako bi mogla odrediti u kojoj mjeri ja posjedujem ili mi nedostaju ti toliko bitni dijelovi koji bi me činili validnim ljudskim bićem.
Naravno, ne treba biti površan i gledati isključivo na vanjske dijelove pa ako posjedujemo sve udove, vidimo i čujemo znači da nam ništa ne nedostaje.
Moramo posjedovati i sve unutarnje dijelove kojih opet nisam pronašla nijedan popis.
Mogu pretpostaviti da je inteligencija jedan od tih “dijelova”, da su psihološka i emocionalna ravnoteža neki od tih dijelova.
Ako razmišljam tako da bi validna osoba trebala biti ona kojoj nije potrebna nikakva pomoć, bila ona tehničke ili psihološke prirode, ako bi validna osoba trebala biti ona koja ima baš sve i koja može sama sebi omogućiti bilo što joj je potrebno, onda nisam posve sigurna postoji li takva osoba na zemaljskoj kugli.
Svi imamo potrebu za nečim što nismo u stanju sami sebi omogućiti. Svi!
Zašto onda vidimo toliko velike razlike među osobama? Zašto postoji ta toliko jasna a istovremeno i potpuno nevidljiva granica između osoba s invaliditetom i osoba bez invaliditeta?
Je li možda samo nekakav papir s pečatom taj koji čini tu razliku?
Možda bi svi mi trebali imati taj papir s pečatom i prikazati ga svaki puta kad nam je potrebna pomoć u bilo čemu. Jer za sad su samo osobe koje posjeduju taj papir one koje imaju potvrdu da im doista nešto nedostaje. Ono što mi dodatno nije logično jest činjenica da te osobe, vlasnice tog nesretnog papira koji bi im trebao omogućiti pristup podršci koja im je potrebna zapravo za društvo postaju teret i jedini krivci za svoj vlastiti invaliditet. Cilj postaje nadoknaditi ili ispraviti što više te nedostatke. Naravno da je izuzetno važno pomoći čovjeku da ima što manje nedostataka u odnosu na druge i da dobije što više alata kako bi bio samostalan. Ono što bi trebao biti prioritet je učiniti da osoba ne pati, pa je od iznimne važnosti uspjeti razlikovati da li osoba pati isključivo radi svog stanja ili radi toga što se njegovo stanje gleda kao nedostatak. Moramo početi gledati na taj dio tereta jer ako se čitav teret, čitava krivnja svali isključivo na osobu s invaliditetom onda taj nedostatak nikad neće moći biti popunjen. Naizgled je osoba s invaliditetom ta kojoj nešto nedostaje i jedino rješenje je popuniti taj nedostatak.
Ponekad, ali puno češće nego što mislimo, taj se nedostatak treba popuniti samo osjećajem prihvaćanja i pripadnosti ovom svijetu koji zapravo nije mjesto učinjeno isključivo za one kojima ništa ne nedostaje. Laskamo si da smo napredna i inteligentna bića i da smo tijekom našeg postojanja na Zemlji omogućili i sve si više omogućujemo mnogo toga što nam priroda nije dala kako bi nam život bio lakši.
Ali izgleda da “olakšati život” ne znači i ne vrijedi za svih isto.
Stepenice ne postoje u prirodi ali ih mi koji posjedujemo obje noge ne smatramo znakom velikodušnosti ili privilegijom kao što se smatra rampa za osobe u kolicima.
U ovom se slučaju radi o vidljivoj prepreci koju imaju osobe s vidljivim invaliditetom. No što je s osobama čiji je invaliditet nije vidljiv izvana i koliko zapravo takvih osoba ima? Jesu li one uistinu manjina?
Ne vjerujem da griješim ako kažem da će svakome od nas u nekom trenutku postojanja na ovom svijetu zatrebati nekakva “rampa” koja će mu učiniti život lakšim.