Još prije dosta godina, puno ranije nego što sam dobila dijagnozu autizma u mojim je mislima bila prisutna ideja da među nama ljudima postoji veliki problem u komunikaciji. Nisam imala pojma o čemu se radi, kako to nazvati i čemu to pripisati. Uporno sam svima oko sebe govorila kako ne postoji veza, komunikativni kanal koji je dovoljno razvijen da se ljudi dovoljno dobro mogu razumijeti. Tražila sam odgovor u lingvistici, tražila sam ga u filozofiji, sociologiji.
I kada sam kasnije, nakon što sam već napola bila odustala od te teorije koju sam samo ja držala kao valjanu, igrom sam slučaja taj problem pronašla među “simptomima” autizma i otkrila sam da je navodni krivac neshvaćanja ljudi oko sebe nekakav takozvani “poremećaj” od kojeg, čini se “boluje” menjina osoba na ovom svijetu, bila sam prilično iznenađena.
Nije mi zbilja nikad bilo ni na kraj pameti da ću taj odgovor pronaći u nekakvom “poremećaju” koji se tiče samo jednog dijela populacije.
Iako su mi nakon tog otkrića neke stvari postale jasnije neke su mi postale još manje jasne.
Nisam se mogla zaustaviti na tom odgovoru, nije mi to bilo dovoljno da se pomirim s idejom da meni nešto nedostaje, da sam krivo napravljena i da će ako “ispravim” sebe tada sve biti u redu. Nije me zadovoljavao taj odgovor jer sam ja , između ostalog, to upravo čitavog života pokušavala bez nekakvog većeg uspjeha.
Moje je početno mišljenje bilo da se SVI mi nedovoljno razumijemo, pa kad sam naišla na Miltonov problem dvostruke empatije shvatila sam da postoji još ljudi koji shvaćaju da se je taj problem obostran i da se ne trebaju jedni podvrgnuti viđenju drugih, čak iako su ti drugi većina.
Ne samo zbog toga što to nije nimalo pravedno već i zbog toga što to nije rješenje problema.
Jako puno vremena trošim na to da pokušam shvatiti druge oko sebe, pogotovo one s kojima se ne slažem i čije se viđenje ne podudara s mojim. Jer zbog čega ja pretendiram da oni shvate mene ako se ja ne potrudim shvatiti njih?
Štoviše, pretendiram od sebe da barem pokušam shvatiti koji su razlozi njihovog ponašanja, pogotovo kada njihovo ponašanje šteti drugima.
Oduvijek sam sigurna da se intervencijom na ponašanje koje je tek posljednji iskaz nečeg što je do tog ponašanja dovelo neće pomoći u cilju kojeg imamo namjeru ostvariti.
Isto tako pretendiram da bude i obrnuto, da se barem pokuša shvatiti mene, jer najlakše je reći da smo upravo mi, autistične osobe one koje imaju problem u komunikaciji. Najlakše je prebaciti krivnju na drugoga, pogotovo ako je taj drugi dio nekakve manjine.
Kada bi svi promišljali i promišljalii ponovo, i stavljali si za cilj probiti barijere površnog gledanja na nešto što je vrlo složeno, ali naposlijetku i toliko jednostavno a to je da svi, neovisno o njihovom neurobiološkom razvoju imamo pravo postojati i dobiti podjednaku dozu poštovanja.
Svi oni koji misle da samo autistične osobe imaju problem u socijalnoj komunikaciji nek se zapitaju što to uistinu znači. Najlakše je prihvatiti ono što u stotinama stručnih literatura piše i prebaciti sav teret na one koji su manjina pa ih iz tog jednog jedinog, besmislenog razloga nazvati slabijima.
Iako se ta moja piskaranja često čine vrlo općenita ona to zapravo nisu. Moji tekstovi uvijek imaju neki povod, uvijek se zapravo obraćam nekoj određenoj osobi ili skupini osoba.
Pišem općenito i obraćam se svima jer ne želim okriviti jednu jedinu osobu, jer smatram da je čitavo društvo odgovorno i čitavo društvo treba uložiti veći trud u tome da se uspostavi ta komunikacija za koju se smatra da samo autistične osobe imaju problem uspostaviti.