Kada razmišljam o tome kako je autizam nastao kao dijagnoza i zašto je dobio upravo taj naziv, povezujem to s vlastitim svakodnevnim izazovima.
Naziv “autizam” dolazi od grčke riječi autos (αὐτός), što znači “sam”. Termin je prvi put upotrijebio švicarski psihijatar Eugen Bleuler 1911. godine kako bi opisao specifičan simptom kod osoba koje su se povlačile u vlastiti svijet, izolirane od vanjskih utjecaja. Izraz je kasnije preuzet i proširen kako bi opisao različite oblike neurodivergencije kod djece. Stručnjaci su prepoznali karakteristične obrasce ponašanja kod djece koja su imala izrazitu potrebu za rutinom, poteškoće u komunikaciji i snažan interes za specifične aktivnosti, te je tada definirano ono što danas prepoznajemo kao autizam.
Iako je početni pojam “autizam” bio povezan s idejom povlačenja u sebe, danas znamo da autizam nije izolacija u doslovnom smislu. Mnoge autistične osobe imaju snažnu želju za povezivanjem i komunikacijom, ali na način koji može biti drukčiji od neurotipičnih obrazaca. Njihova socijalna interakcija, senzorna percepcija i komunikacijske preferencije jednostavno se razlikuju, ali to ne znači da se nužno žele izolirati od drugih.
Autistične osobe često doživljavaju svijet intenzivnije i drugačije, zbog čega mogu tražiti mirnija okruženja ili rutine kako bi se nosile sa senzornim izazovima. Taj “unutarnji svijet” nije bijeg, nego način da se zaštite ili reguliraju svoje iskustvo svijeta.
Mnoge autistične osobe zaista preferiraju raditi stvari same, dijelom zbog specifičnih načina razmišljanja i obrade informacija, ali i zbog izazova u komunikaciji i traženju podrške. Taj aspekt samostalnosti može se shvatiti kao želja za kontrolom nad situacijama koje mogu biti preplavljujuće, a ne kao nužno odbacivanje pomoći.
Bilo mi je izrazito zanimljivo i značajno prepoznati taj kontrast između unutarnjih potreba autističnih osoba, nerazumijevanja njihovih potreba od strane društva i njihove potrebe za podrškom koja proizlazi iz tog istog nerazumijevanja. Taj paradoks – gdje autistične osobe vrlo često osjećaju prirodnu potrebu za samostalnošću, ali se ujedno suočavaju s izazovima u funkcioniranju u svijetu koji nije prilagođen njihovim potrebama – može dovesti do dubokog nerazumijevanja koje može imati velike posljedice na njihov život.
Društvo često gleda na autistične osobe kroz prizmu “nedostatka” socijalnih vještina ili oklijevanja u traženju pomoći, ali rijetko shvaća da je to povezano s neurološkim funkcioniranjem koje nosi specifične, vrlo realne izazove. Istovremeno, mnoge autistične osobe koje žele biti neovisne, zapravo su suočene s okruženjem koje im to otežava, jer često nema dovoljno razumijevanja ili potrebne podrške. Taj nesklad može stvoriti osjećaj izoliranosti i zbunjenosti, kao i frustraciju zbog stalnog nesnalaženja u društvu koje ne vidi koliko su im podrška i razumijevanje važni za stvarnu neovisnost.
Pa kada sljedeći put vidite osobu da odustane naizgled i prije nego što je zatražila pomoć, zapitajte se što bi moglo biti razlog tome i koliko duboko može autistično funkcioniranje biti drugačije od očekivanog funkcioniranja većine.
Današnje se razumijevanje autizma mora što prije i što više udaljiti od stereotipa o izolaciji, a fokus mora biti na priznavanju različitih načina interakcije i izražavanja. Što prije to shvatimo, manje će potencijalno ispunjenih i sretnih života biti izgubljeno.