Već danima tupo čitam članke i priopćenja o tragičnoj smrti djeteta u centru za djecu s posebnim potrebama. Prolazim kroz postove, reakcije udruga i komentare, ali nemam snage za vlastiti glas. Jer, što bih mogla reći što bi doista potaknulo nekoga na odgovornost? Reakcijom ili komentarom neću učini ništa. Pisanjem ovog teksta neću isto tako učiniti ništa. Zato mi se sad sve ovo čini besmislenim.
Taj tragičan slučaj smrti maloljetnog djeteta ponovno je razotkrio pukotine u sustavu koji bi trebao biti zaštita, a često se pokaže kao izvor opasnosti. Za mnoge od nas, vijesti poput ove udaraju ravno u srce. Nepravda prema najranjivijima u društvu nije samo problem pojedinaca ili obitelji koje su ostale bez voljenog djeteta već je to je sramota koja se prelijeva na čitavo društvo.
Kad govorimo o zaštiti djece s teškoćama, ne govorimo o uslugama koje su ‘dovoljno dobre’. Govorimo o pravu na život, dostojanstvo i sigurnost, govorimo o pravima koja su ovoj djeci obećana zakonom i međunarodnim konvencijama. No, kad prava ostanu samo na papiru, njihova vrijednost iščezava, ostavljajući djecu izloženu u sustavu koji na papiru obećava brigu, ali u praksi prečesto pokazuje nebrigu.
Što znači biti roditelj ili skrbnik djeteta s teškoćama u ovom sustavu? Znači živjeti sa strahom, sa strepnjom što će donijeti novi dan. Znači pitati se tko je odgovoran kada nešto pođe po zlu. Država? Ustanova? Osoblje? Ili smo možda svi zajedno odgovorni?
Sustav koji se oglušuje na glasove onih koji traže preuzimanje odgovornosti. Iako naizgled bezosjećajan, taj sustav nije neki apstraktni entitet već ga čine ljudi s dužnošću da štite i služe onima koji nemaju drugog izbora nego mu vjerovati. Pa kad taj sustav zataji on je kriv, ništa drugo nego kriv u ovom slučaju za ubojstvo iz nehaja. I to se ubojstvo dogodilo puno prije te večeri kad je dijete ostavljeno samo, ugušilo se puno prije nego je zagrizlo taj komad pizze, ugušilo je onda kad je prepušteno sustavu koji ne mari za one koji su drugačiji, ranjivi, bespomoćni.
I tko će odgovarati za posljedice, netko je sigurno kriv ali kriv je jednim djelom dok smo drugim djelom odgovorni svi.
Prije svega treba biti posljedica, velikih posljedica na one koji su u prvim redovima bili prisutni pa znanjima i za sve ostale.
Odgovornost ne smije biti prazna riječ, već konkretan proces koji uključuje sankcioniranje onih koji su propustili brinuti se za sigurnost i dobrobit djece. U ovom slučaju je to država. Država je ubila jedno dijete.
“Država je dužna zaštititi prava djeteta, uključujući pravo na život, zdravlje i sigurnost. Ako je dijete izgubilo život zbog nemara, država može odgovarati za povredu tih osnovnih prava pred domaćim ili međunarodnim sudovima, poput Europskog suda za ljudska prava.”
Nije dovoljno samo slušati roditelje, njegovatelje i stručnjake s iskustvom, čitati i dijeliti članke i postove, stiskati lajkove, komentirati, diviti se onima koji viču “nepravda”.
Nije dovoljno ponavljati koliko su važni kontinuirani nadzor, edukacija i empatija u svakom trenutku.
Jer, na kraju, pitanje nije samo o jednom djetetu ili jednoj obitelji. Pitanje je o svakome od nas. Koliko smo spremni zauzeti se za prava najranjivijih i stati na put sustavu koji im redovno okreće leđa?