Postoje životne situacije u kojima je potrebno biti zastupnik, a po mom osobnom mišljenju, takva pozicija izuzetno je teška i zahtijeva ogromnu odgovornost. Radije bih bila izvan te uloge nego u njoj.
Samozastupanje, s druge strane, prirodnije je, važnije i, prije svega, pravednije. Ipak, ono nije uvijek moguće. Kada kažem da nije moguće, ne mislim samo na situacije u kojima osoba zbog specifičnih razloga nije u stanju samozastupati se. Mislim i na to da se ponekad ne prepoznaje sama važnost samozastupanja. Naime, često je lakše zaključiti da netko “ne može” i onda donijeti odluke umjesto njega, nego uložiti trud u to da ga naučimo kako da sam odlučuje i djeluje u skladu s onim što smatra ispravnim.
Samozastupanje osoba s teškoćama nije samo pravo, već i nužnost koja ima dalekosežne posljedice na njihov život. Kada samozastupanja nema, drugi ljudi, bilo da su to roditelji, skrbnici ili predstavnici sustava, preuzimaju ulogu odlučivanja o smjeru života tih osoba. To često znači da se resursi, poput novca, vremena ili energije, troše na ono što ti drugi ljudi smatraju potrebnim, dok se stvarne želje i prioriteti osoba s teškoćama zanemaruju.
Posljedice takvog pristupa postaju posebno bolne kada samozastupnici osvijeste da je ono što je napravljeno za njih možda potpuno promašeno. Tada su suočeni ne samo s optužbama za nezahvalnost, već i s osjećajem krivnje, kao da svaka kritika automatski znači nepoštovanje uloženog truda ili resursa. To stvara začarani krug u kojem samozastupnici ne samo da gube pravo odlučivanja, nego ih se dodatno emocionalno obeshrabruje u donošenju vlastitih odluka.
Iz takvog začaranog kruga često je vrlo teško izaći jer se životi, a ponekad i sustavi, ne mogu “pauzirati” kako bi se stvari promislile i postavile na bolje temelje. Ipak, ponekad je potrebno upravo to, stati, razmisliti, “polizati rane”, osvijestiti što je uistinu važno i vrijedno, a zatim krenuti dalje, možda čak u potpuno suprotnom smjeru.
Problem je i u tome što su vrijeme i resursi ograničeni. Kada se potroše na stvari koje osobe s teškoćama ne žele ili ne trebaju, rijetko postoji prilika za njihovu pravilnu raspodjelu. Štoviše, u međuvremenu se često nanosi dodatna šteta, čija sanacija zahtijeva još više vremena i resursa. Umjesto da se osobama pruži ono što zaista može unaprijediti njihov život, resursi odlaze na aktivnosti, terapije ili prilagodbe koje nisu u skladu s njihovim prioritetima. Na kraju, takve odluke, iako često donesene u dobroj namjeri, mogu nanijeti više štete nego koristi.
Osim toga, kada samozastupnici konačno progovore o tome što im ne odgovara, njihov glas često nije dobrodošao. Strah od gubitka kontrole nad procesima donošenja odluka kod roditelja, profesionalaca i sustava općenito, često vodi otporu prema osnaživanju osoba s teškoćama. Iako takvo razmišljanje često proizlazi iz straha zbog nepoznavanja budućnosti i gdje će nas to dovesti, i dalje ostaje neispravno. Nažalost, takav otpor perpetuira dinamiku moći koja guši autentično samozastupanje.
Ključni korak u razbijanju ovog začaranog kruga jest osvještavanje važnosti samozastupanja u cijelom društvu. To uključuje educiranje i pružanje podrške osobama s teškoćama kako bi se zauzimale za sebe, ali i promjenu načina razmišljanja kod onih koji trenutno donose odluke. Samozastupanje nije prijetnja niti “nepoštivanje”, već način da osobe s teškoćama preuzmu kontrolu nad vlastitim životom i dobiju priliku živjeti u skladu sa svojim potrebama i vrijednostima. Na taj način mogli bismo skinuti jedan ogroman teret koji nas, kao društvo, pritišće i usporava.