Od malena nam pričaju priče o predivnom svijetu u kojem živimo, prepunom stvari i ljudi. Svijetu u kojem su različitosti neodvojiv dio njega. Upravo ga te različitosti čine bogatim i vrijednim upravo takvim kakav je.
U neku ruku smatramo da je suvremeno društo neizmjerno mnogo napredovalo u postizanju ravnopravnosti među svim tim različitostima.
No ipak, trebamo biti svijesni da smo svi, baš svatko od nas, skloni predrasudama koje nas spriječavaju da budemo potpuno spremni prihvatiti nešto drukčije od onog što nam je usađeno, vjerojatno još od malena. Norme i pravila koja nam ne dozvoljavaju da prihvatimo te iste različitosti koje su nam prezentirane kao naše temeljno bogatstvo.
Nosimo u sebi mnoge prethodno oblikovane misaone obrasce ili uvjerenja koja mogu utjecati na naše prosudbe, odluke i percepciju drugih ljudi ili skupina. Ovdje uključujemo stereotipe i generalizacije temeljene na pretpostavkama, često bez stvarnih informacija ili iskustava. Takve se predrasude nazivaju kognitivnivnim predrasudama i nitko od nas ih nije lišen.
Kognitivne predrasude vrlo često oblikuju način na koji razumijemo svijet oko sebe i interagiramo s drugima, često na način koji nije nužno racionalan ni točan.
Une su toliko ukorijenjene u nama da ih vrlo često branimo i opravdavamo pod svaku cijenu jer je jednostavnije opravdati nego priznati da one postoje i da nisu ispravne.
Predrasude su vrlo često umne prečice koje nas lako mogu dovesti do krivog cilja.
Postoji jedna različitost koja se eto zove autizam uz koju dolazi tolika hrpa netočnih i neracionalnih predrasuda za koje je napokon došlo vrijeme da se i u Hrvatskoj počinju rušiti.
U mom radu u udruzi za autizam i ostale neurodivergentnosti, samozastupanje i kulturu različitosti razgovaram s mnogim osobama, roditeljima, bakama, učiteljima, stručnjacima i ne tako rijetko naletim na predrasude koje se stavljaju ispred racinalnosti, razuma i logičnosti.
Ako sve zajedno zbrojimo moramo samima sebi ipak priznati da su nas učili da postoji samo jedan ispravan način življenja.
Fraze kao, “ali postoje stvari koje se ipak moraju” su mi najteže za empatizirati. Frustrira me kada ne mogu objasniti riječima da smo društvo prilagodili po našim potrebama a ne obrnuto. Doduše prilagodili smo ga po potrebama većine koja nije autistična.
Mi ne tražimo nešto nemoguće već samo da se naše potrebe, koje nisu posebne već su, iako drugačije, vrijedne kao i one što imaju neurotipične osobe. Stoga jedino što bi se moralo je promijeniti neke stvari, mnoge stvari. Jer ne postoje stvari koje se moraju. One postoje samo radi naših predrasuda. Možda je vama lakše da se mi prilagodimo nego da svi zajedno učinimo promjene koje će učiniti svijet prilagođeniji nama, no nama to nije lakše. Kada bi bilo tako ja sad ove riječi ne bi pisala.
Ako je različitost nešto što čini naš svijet bogatijim zašto ju pod svaku cijenu pokušavamo ukloniti? Jer se ipak mora? Jer je tako lakše? Jer su nas tako naučili?
Kada bi se sve na ovom našem svijetu držalo pravila temeljenim na predrasudama on bi bio puno manje različit pa stoga i puno manje bogat i raznolik.