Procjenjuje se da na svijetu ima 1,3 milijarde osoba s invaliditetom. 16% svjetske populacije čine osobe s nekim oblikom invaliditeta. No dobivaju li te osobe 16% društvenih resursa?
S medicinskog gledišta smatra se legitimnim ulagati u prevenciju invaliditeta, no uklanjanje barijera, prepreka i diskriminacije, koje također igraju veliku ulogu po pitanju invaliditeta, smatra se neodrživim troškom.
Osoba s invaliditetom bivaju izdvojene i smještene na posebna mjesta stvoren za njih, daleko od života ostalih građana? Odlučuje se o njihovim pravima bez njihovog glasa.
Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom (CRPD) prvi je obvezujući međunarodni instrument za ljudska prava koji se odnosi na invaliditet. Njezina je svrha „promicanje, zaštita i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom te promicanje poštovanja njihovog urođenog dostojanstva”.
Definicija invaliditeta sadržana u CRPD-u, kao “rezultat interakcije između osoba s oštećenjima i barijerama u ponašanju i okolini, koja onemogućuje njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima” predstavlja početnu točku za priznavanje ljudskih prava tih osoba.
Bio-psiho-socijalni model invaliditeta je model koji se temelji na poštivanju ljudskih prava, koji dodjeljuje nove odgovornosti društva da jamči poštivanje istih.
Studije invaliditeta znanstvenim osnovama pomažu identificirati procese inkluzije koje poštuju ta prava.
Odgovornost društva proteže se ne samo na poštivanje prava osoba s invaliditetom, već uključuje i njegovu odgovornost za uvjete koji su do tog invaliditeta i doveli. Ne radi se samo o jamčenju formalnog poštivanja prava, već i o uklanjanju prepreka, barijera i diskriminacije koje sprječavaju da milijardu ljudi sudjeluje u odlukama koje ih se tiču, uživaju svoja prava i temeljne slobode.