Svakodnevno se na društvenim mrežama susrećem s roditeljskim grupama u kojima roditelji, najčešće mame, traže savjete i mišljenja ostalih članova kada primijete da njihovo dijete odstupa od normalnog razvoja. Što učiniti, kako znati što i kako postupati da se dijete usmjeri ka normalnom razvoju? Moje misli tada idu dalje i mnogo dublje i moj bi eventualni komentar bio ono što ću dolje napisati.
Kad roditelj primijeti da bi njegovo dijete moglo imati značajke autizma uslijedi strah i želja za što ranijom reakcijom i postupkom ispravljanja. Toliko nam je usađena ideja da je autizam velika tragedija, najveće zlo koje im se moglo dogoditi. Ali ta ideja nije realna slika autizma. Strah, tuga i bol koja u trenutku realizacije da je vaše dijete autistično ne proizlaze iz autizma već je povezano sa gubitkom nade da vaše dijete bude onakvo kakvo ste si ga zamišljali, a nitko si ne zamišlja da ima autistično dijete. Jedna određena doza patnje je prirodna u trenutku kad roditelj shvati da se njegova očekivanja za svoje dijete neće ostvariti, ali ta patnja za izgubljenim djetetom koje ste očekivali nema veze sa djetetom kojeg imate. A to je autistično dijete koje ima potrebu za vašom podrškom uz koju može ostvariti ispunjen život. Inzistiranje na tome da je autizam razlog vaše patnje oštećuje kako vas tako i vaše dijete.
Normalan razvoj nije osiguranje za sretnim i ispunjenim životom kao što autizam nije za suprotno.
Djeca koja su od malena uhvaćena u sistem “ispravljanja” ne mogu ne stvoriti sliku sebe kao neispravne.
Za dobro autistične djece kao i za dobro roditelja važno je radikalno promijeniti percepciju o autizmu.
Autizam nije nešto što vaše dijete ima ili školjka u kojoj je vaše dijete zarobljeno. Ne postoji dijete s normalnim razvojem unutar autizma. Autizam je način postojanja i doživljavanja svijeta. Bitno se razlikuje od onog tipičnog i potrebno je s osobama koje to stanje žive bitno drugačije postupati. To je stanje pervazivno i prožima svaki dio našeg bića, svaki osjećaj, percepciju svijeta, odnose, osjetila, svaki aspekt našeg života.
Ne možete odstraniti autizam iz vašeg djeteta jer bez autizma vaše dijete ne postoji. Razmislite svaki put kad kažete da bi voljeli da vaše dijete nema autizam. Razmislite što to vašem djetetu poručuje. Poručuje mu da ne želite to dijete već želite jedno drugo, neautistično. To je ono što čuju kad tugujete za njima. To je ono što čuju kad ih pokušavate ispravljati. To je ono što razumiju kad pričate da je vaš najveći san da imate dijete bez autizma, dijete koje nije ono već neko drugo, nepoznato, nepostojeće, kojeg ćete napokon voljeti.
Ako volite vaše dijete jer je upravo takvo a ne iako je takvo onda vam autizam ne bi trebao biti problem.
Roditeljstvo nije lako čak i kada imate neurotipično dijete, čak ni takvo dijete neće ispuniti očekivanja koje imate. Ali nisu vaša očekivanja ono od čega trebate polaziti. Roditeljstvo je borba.
Autizam je nepoznati teritorij. Očekivali ste da ćete se boriti na kopnu a ispalo je da će se borba odvijati na moru. Autistično dijete se zna boriti na moru, pitajte njega kako.
Jedna je mudra mama negovoreće autistične djevojčice jednom rekla “pustit ću da me ona vodi”.
Pokušajte tako, pustite da vas oni vode.