Početak

Prošlo je već više od pet godina od kad se pojavila u meni želja da započnem pričati ovu priču. Nije to nikakva posebna priča, ali ja ju ipak želim ispričati. Tko zna, možda iz toga izađe i nešto dobro. Možda se netko u njoj prepozna i možda mu pomogne u trenucima kad pomisli da je sam na svijetu i da je jedina osoba koja se tako osjeća.

Ja sam osoba koja se većinu vremena smatra sasvim prosječnom ženom, prosječne inteligencije, prosječne ljepote, prosječno obrazovanom, prosječno dobrom suprugom i majkom dvoje po mom mišljenju iznadprosječno dobre djece. Kao i mnoge prosječne osobe imam svoje probleme i trenutke kad mi se sve čini ispod prosjeka. Imam i one trenutke, iako u mnogo manjoj mjeri, kad mi se čini da sam toliko odlična da je šteta što nisam više pridonijela čovječanstvu.Usprkos svemu tome nešto mi je govorilo da sam ipak na neki način drugačija od drugih. Ni bolja ni lošija već jednostavno drugačija. Taj me je osjećaj pratio oduvijek. Iako je u početku taj osjećaj mogao imati neutralni predznak polako se pretvorio u osjećaj nepripadnosti, neadekvatnosti. Ukratko, stvorila sam u sebi ideju da sam ipak manje vrijedna, i kad sve zbroji ipak lošija od drugih.

Pokušavala sam stoga doseći taj nivo “normale” u kojem se svi ostali nalaze. Mislila sam da ću uspjeti ako se samo malo više potrudim. Pokušavala sam i pokušavala. U nekim sam trenucima imala dojam da funkcionira, da se taj trud isplati, no u većini vremena sam osjećala kako ipak jako zaostajem.

Moglo bi se reći da sam bila dosta uporna jer trenutak u kojem sam shvatila da je došlo vrijeme za “inventuru” je došao prilično kasno, negdje oko četrdesete. Možda zvuči banalno ali meni se to dogodila upravo u tim godinama. Došao je trenutak da sve zbrojim i shvatim tko sam i zašto sam takva kakva jesam.

Nije to bio neki određeni trenutak iluminacije praćen celestijalnom muzikom. Nije ništa tome slično. To je nešto što dolazi postepeno, u valovima. Nekakav neshvatljiv osjećaj nelagode koji te bocka i ne daje ti mira, u početku ga ignoriraš, ne daš mu pravo glasa, ne želiš čuti ništa negativno jer se ionako već dovoljno loše osjećaš. Ne povezuješ te dvije stvari. Ne želiš znati. No u jednom trenutku taj glas postaje zaglušujući te ga postaje nemoguće zanemariti.

Dođe taj trenutak u kojem kažeš, ok, sa mnom stvarno nešto nije u redu. Na znam koliko je to uobičajeno i koliko se slična iskustva događaju običnim ljudima kao što samu sebe smatram ali to je upravo ono što se meni dogodilo. Moram priznati da je moja prva reakcija na taj osjećaj bio užasan strah.Bojala sam se da ću skrenuti s uma ili da je to već možda i uznapredovalo. Bojala sam se da nije moguće vratiti stvari u “normalu”, bojala sam se priznati da kod mene ta “normala” nikad nije ni postojala.

Željela sam pod svaku cijenu doći tome na kraj i saznati što to nije u redu sa mnom. Pokušati ću polako i postupno ispričati kako sam došla do mog odgovora i kako sam saznala što je to što je sasvim u redu sa mnom.

Početak

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to top