Kako je moguće doći do četrdesete bez da saznaš da si autističan? To je pitanje bilo jedno od mnogih koja su mi prolazila kroz glavu kad sam otkrila sav taj novi svijet, svijet autizma. Zapravo nije nimalo čudno ni neuobičajeno da osobe u odrasloj dobi dođu do točke u kojoj se sve razmrsi, no kako bi se razmrsilo nažalost se najčešće toliko zamrsi da nema drugog rješenja nego li potražiti pomoć.
U jednom trenutku sam osjetila da sam došla do ruba, posuda koju sam punila se napunila do vrha, sve se prelilo i počelo teći. Nisam razumijevala što mi se događa, shvaćala sam samo da ne mogu više. Što to više nisam mogla? Nisam u početku točno znala odgovoriti na to pitanje, nisam jednostavno više mogla ništa. Nisam mogla više potiskivati svoje realne osjećaje, nisam više željela nikoga vidjeti niti sam željela igdje ići, a pogotovo nisam više mogla samoj sebi lagati da to želim i volim. Bila sam potpuno iscrpljena mentalno i fizički. Počela sam misliti da mi se možda u djetinjstvu nešto ružno dogodilo čega se više ne sjećam iako sam racionalno znala da to nije tako.
Kada upadneš u takvo stanje bez da prepoznaš razloge tome, situacija postaje sve gora i nisi u stanju reagirati i pomoći sam sebi. Uslijedila je dosta jaka depresija radi koje sam morala početi uzimati lijekove. Lijekovi su ugasili duboku tugu, nisam više konstantno plakala, uspijevala sam se ustati i okupati i neću ih nazvati suicidalnim mislima, ali osjećaj da bi bilo bolje da se nisam nikad ni rodila je nestao.
Ono što sam opisala zove autistični burnout i nerijetko biva razlog tome da osobe u spektru autizma tada potraže pomoć i saznaju zbog čega im se to dogodilo. To je ono što je mene potaknulo da potražim odgovore na to zašto se oduvijek osjećam drugačijom od drugih i zašto usprkos svom mom trudu ne mogu učiniti da taj osjećaj nestane.
Primijećeno je da žene u spektru autizma često primjenjuju drugačija ponašanja od muškaraca, prema čijim se ponašanjima baziraju dijagnostički modeli. Često su u stanju više potisnuti svoje autistične karakteristike te koriste velik dio svojih kognitivnih sposobnosti kako bi ih prikrile. Društvo je to koje uvjetuje da se žene ponašaju na određeni način pa ispada kako su one sklonije socijaliziranju od muškaraca na koje se u tom smislu vrši puno manji pritisak. Stvaranje razlike između “muškog” i “ženskog” fenotipa kod autizma u autističnoj zajednici izaziva mnoge polemike jer se i u ovom slučaju primjećuje u kojoj mjeri društvo, a ne priroda, radi razliku između spolova.
Ono što čini razliku u dobivanju dijagnoze u ranoj ili kasnijoj dobi je upravo taj vremenski limit koji si postaviš, u kojem moraš postići tu toliko nedostižnu “normalu”. Koliko sam god željela pomaknuti tu granicu “mladosti” i koliko mi je god lijepo zvučao propagandni slogan “četrdesete su nove dvadesete” ipak sam morala samoj sebi priznati da je moja granica bila upravo tu negdje. Nakon te ozloglašene četrdesete moj um je preuzeo kontrolu i nisam mogla više previše utjecati.Ispada da su to godine u kojima izađe neka vrsta srednje životnog izvješća gdje možete dobiti pregled svih vaših karakteristika pa statistički izađe da većina vaših karakteristika pripadne jednoj određenoj kategoriji za koju niste znali ni da postoji. Ako uzmete još i to da ste te vaše karakteristike smatrali nečim što je potrebno eliminirati, ugušiti, potisnuti što je moguće više, sve postaje još teže shvatiti.
Saznati da postoji jedna čitava, iako još uvijek mala zajednica koja ima mnoge od tih istih karakteristika te da se njih ne srami i ne smatra ih nečim pogrešnim zaista može biti od velike pomoći. Kada saznaš da nisi jedini koji se tako osjeća postaješ na neki način manje drugačiji, manje “nenormalan”, jer nažalost još i danas u našem društvu ono što je “nenormalno” ima negativni predznak.