Upisi u srednje škole su u tijeku i meni sve to izgleda kao borba pijetlova. Djeca su pijetlovi koji se bore a da ni sami ne znaju zašto.
Roditelji, odnosno vlasnici pijetlova stoje sa strane i navijaju da njihov pijetao bude bolji od drugog pijetla bez obzira na bilo što.
Ostali sa strane komentiraju i zaključuju stvari koje nemaju veze s ikakvim razumom.
Čitam mnoge komentare na socijalnim mrežama i ponovno me hvata očaj kad vidim koliko kao društvo malo promišljamo.
Pravo na obrazovanje je jedno od temeljnih ljudskih prava, dakle to pravo imaju svi i nitko ga nema više od ostalih.
U medijima isto tako često čitam kako je rast broja djece s posebnim potrebama zabrinjavajuć. Opće čuđenje po pitanju toga da škole imaju kvotu za djecu s posebnim potrebama jer tada oduzimaju mjesto onima koji su “bolji”. Svi se pitaju koji je razlog tome da postoji sve veći broj djece s posebnim potrebama dok nikome ne pada na pamet da je možda došlo vrijeme da se efektivno sva djeca počinju koristiti temeljnim ljudskim pravom koje bi im po rođenju trebalo biti osigurano.
Djeca s disleksijom, diskalkulijom, djeca koja slabije vide ili ne vide uopće, djeca koja su gluha ili nagluha, autistična djeca, djeca sa sindromom Down, ona koja su u kolicima i da ne nabrajam dalje. Sve su to posebne potrebe.
Kad pogledamo kako stvari realno stoje možemo uočiti jednu jako logičnu stvar a to je da svatko funkcionira na svoj način pa tako se i svako dijete razvija i ući na svoj poseban način. Otuda dolaze posebne potrebe. Mogli bi stoga i reći da svatko od nas ima posebne potrebe a ne samo, kako neki smatraju, “nesretna” manjina.
Što su to, na kraju krajeva, većina i manjina? One su samo krajnje veličine u čijoj se sredini nalazi broj koji označava prosjek. To nam ne govori koliko bi koja strana trebala imati veća prava u odnosu na drugu stranu. I budimo sretni zbog toga.
To što današnje društvo smatra da vrijediš više ili manje ovisno o tome na kojoj se strani Gaussove krivulje nalaziš je vrijedno samo kritike.
Termin posebna potreba ne označava dijete koje je nazadno, nesposobno, nevrijedno prava na obrazovanje. Posebno znači za sebe, izdvajajuće, osobito, naročito. Ne znači ništa drugo nego li to da svako dijete ima svoje, drugačije, posebne potrebe.
Slažem se da ne bi trebao postojati ograničeni broj djece s posebnim potrebama koja mogu upisati određenu školu jer bi po mom mišljenju to trebalo omogućiti svakom djetetu koje to želi jer na kraju krajeva svako dijete ima svoje potrebe. Potrebe za znanjem i učenjem i to na način prilagođen svakoj vrsti uma su također potrebe koje bi trebale biti zadovoljene kod svakoga tko to želi.
Nismo još na tom nivou osviještenosti društva pa time ni blizu mogućnosti za realizacijom pristupa obrazovanja svima. To je veoma tužna činjenica ali još je i tužnije vidjeti da se mnogi bune i kritiziraju što njihov moćni pijetao mora ići u razred s dvoje ili troje onih koji u njihovim očima ionako nikad neće uspjeti u ničemu a kamo li biti pobjednici.
Danas, u 21. stoljeću, da bi dijete s posebnim potrebama dobilo mogućnost školovanja, nažalost je potrebno odrediti kvote onih kojima će ta potreba biti zadovoljena a oni kojima neće ne preostaje drugo nego da ostanu iza, da ne napreduju, da ne nauče i da na samom kraju postanu upravo ono što se za njih odredili unaprijed, metaforički rečeno, samo meso za juhu.