Osvrt na na članak objavljen 15. srpnja 2024. na stranicama HINA-e pod naslovom “Digitalni autizam posljedica ovisnosti o ekranima, ali može se liječiti I NE SAMO.
Riječ autizam se danas dosta često koristi a koristi se najčešće samo da bi privuklo pažnju. Ljudi se vrijeđaju, reklamiraju a ponekad i šale na račun te dijagnoze. Još uvijek nisam naišla ni na jedan multilajkani tekst koji obrađuje temu autizma kroz biopsihosocijalni model i koji koristi narativ koji nije u svrhu izazivanja žaljenja, straha ili viktimizacije.
Znam da tema nije laka ali isto tako znam da ako za nju postoji ikakav interes od strane današnjeg društva, bilo bi puno, puno bolje odvojiti neko vrijeme i proučiti, ući bolje u tu temu nego li čitati članke koji su na tako niskoj razini da me sramota to uopće spominjati i komentirati. Cilj takvih članaka nije informiranje društva na brz i jednostavan način, ono što bi novinarstvu trebalo biti svrha, već je privlačenje pažnje preko nečega što će imati veću vjerojatnost da ju privuče. Jedna od takvih tema je danas upravo autizam.
Koristi se u svakakve svrhe osim one najvažnije, a to je da se takva vrsta postojanja stavi na razinu bilo kojeg drugog ljudskog postojanja. Da se prava autističnih osoba uravnoteže s pravima svih ostalih članova društva.
Ono što je najžalosnije je to da se ta tema koristi na najgori mogući način, na račun onih najosjetljivijih.
Narativ da je autizam bolest ne postoji zbog toga što još nije potvrđeno da autizam to nije već zbog toga što je tada tema zanimljivija.
Kod pisanja takvih članaka ne razmišlja se o pojedinom čitatelju koji bi mogla biti autistična osoba, roditelj ili rodbina autistične osobe, stručnjak, njegovatelj, asistent ili bilo tko kome je do te teme stalo, već se razmišlja isključivo o dosegu i u konačnici eventualnoj zaradi koja bi mogla od toga proizaći.
Ne bih se usudila složiti niti jednu rečenicu o temi o kojoj nisam nimalo upoznata i ne bih se zaustavila na tome da tražim informacije samo od stručnjaka koji se tom temom bave već bi tražila i osobna iskustva osoba kojih se ta tema tiče.
Ovaj tekst, kao i svi drugi moji tekstovi nisu nikad kritika na samo jednu osobu, bila to određeni novinar, roditelj, stručnjak već je uvijek pokušaj osvještavanja čitavoga društva da pogleda na bilo koju temu kroz jedan drugačiji pogled i da paze što govore, pišu i što misle. Riječi su važne. One postoje da bi omogućile našem umu da nešto apstraktno i nepoznato pretvore u nešto realnije i kako bi ga preko te riječi mogle bolje upoznati.
Upoznajte se s riječju “autizam” i upoznajte se dobro prije nego li zauzmete bilo koje mišljenje.