Što nam ova, već dobro poznata fraza, točno želi poručiti?
Kad kažemo da je neka osoba autistična nismo o toj osobi rekli gotovo ništa.
Kao što postoje općenito svakakve osobe tako postoje i svakakve autistične osobe. Postoje autistična djeca kao i odrasle autistične osobe. Postoje autistične osobe drugačijeg spola kao i roda. Postoje one izrazito inteligentne i one s intelektualnim teškoćama. Postoje autistične osobe koje mogu govoriti i one koje ne koriste govor da bi komunicirale.
Isto tako postoje dobre i zle autistične osobe.
Autizam sam po sebi ne govori apsolutno ništa sto posto sigurno o nekoj osobi osim toga da ta osoba ima drugačiji neurološki razvoj.
Autistične osobe imaju mnogo jednakih ili vrlo sličnih karakteristika, no te ih karakteristike ne čine jednom određenom skupinom koja bi se radi toga trebala tretirati drugačije od bilo kojeg drugog ljudskog bića.
Time mislim reći da autistične osobe nisu ništa drugo no ljudska bića i time su sklona bilo kojoj kombinaciji osobnosti, sposobnosti, kao i bilo kojem stupnju moralno etičkih vrijednosti.
Autistične osobe nisu osobe koje bi trebale imati manje ili više prava. Ne treba ih žaliti jer ne uspijevaju u stvarima koje neautistične osobe uspijevaju i niti veličati njihove sposobnosti koje nalikuju onima koje imaju neautistične osobe. Da ne govorim o pretjeranom oduševljenju kad u nečemu uspiju bolje od neautističnih osoba.
Jako mi je važno imenovati stvari i stanja jer ih tako mogu bolje razumjeti i upoznati, ali postajem sve više svjesna da se moje misli krivo interpretiraju. Sve više mi postaje problem pisati o autizmu jer mislim da se naglašavajući stanje koje je drugačije gubi poanta jednakosti koju pokušavam naglasiti.
Kod svih pa tako i kod autističnih osoba postoje ogromne razlike i nitko osim njih samih ne određuje svoje želje i potrebe.
Te su potrebe i želje ponekad u skladu s onim čemu bi kao društvo trebali težiti no nerijetko to i nisu.
Autistične, baš kao i sve ostale osobe, potrebuju za adekvatnim odgojem i obrazovanjem. Pa ako je za neku osobu, bila ona autistična ili ne, potrebno uložiti više truda ili upotrijebiti drugačiji pristup onda smo to kao društvo dužni učiniti.
Tek nakon što svi dobiju dovoljnu količinu i kvalitetu podrške, koja odgovara količini i kvaliteti podrške koju baš ta osoba potrebuje, možemo govoriti o jednakosti.
Možemo riječ kao što je autizam koristiti jedino u svrhu naglašavanja diskriminacije i nejednakosti ali ona vrijedi kao i bilo koja druga. Dok se borimo za jednu od tih skupina, koja nam ne govori ama baš ništa o pojedinoj osobi koja u nju spada a ne i za sve ostale, nismo se pomakli ni korak dalje u smjeru borbe protiv nejednakosti.
Vjerojatno uvijek govorim jedno te isto, možda zbog toga što je meni samo po sebi logično da nepravda i nejednakost ne bi trebala postojati, a možda i zbog manjka hrabrosti da uperim prst u ono što je u mojim očima krivo i nepravedno.
Jedna od stereotipnih autističnih karakteristika koju sigurno imam je ta da vidim stvari kao “ili crne ili bijele”, ne zbog toga što ne znam da postoje i mnoge nijanse između tih dviju ne boja već zbog toga što tako mogu lakše razumjeti i vidjeti ljude i protumačiti sebi njihova ponašanja. To govori da meni nije nimalo jednostavno raspoznati nečije dobre ili loše naume i moram sebi naći način da odvojim jedno od drugoga, prije nego im na kraju pronađem odvojivu sredinu.
Dijete koje pokušavam odgojiti tako da samo što bolje raspoznaje što je dobro a što nije, prvenstveno kako bi naučilo zaštiti sebe ali i kako ne bi naudilo drugima, me jučer upitalo, “mama, od jedan do deset koliko misliš da diskriminiraš druge”.
Neovisno o mom odgovoru, koji nažalost nije 0, sretna sam i ponosna da mi je postavila to pitanje.
Ja sam samo jedna osoba koja opisuje kako danas vidi i doživljava svijet oko sebe. Vjerojatno ću ga već sutra možda vidjeti drugačije.