Postoji jedan fenomen koji je u našem društvu veoma raširen, tj. usudila bih se i reći da je opće prisutan, a to je ableizam i uz njega nam automatski dolazi i njegov brat internalizirani ableizam.
Prije nego li pokušam objasniti što je to internalizirani ableizam želim ukratko reći zbog čega do njega dolazi.
Tu se radi o strahu od invaliditeta.
Autizam je vrlo često, ako ne i uvijek, invaliditet. U jednom je dijelu intrinzičan tom stanju, a drugim, ne malim djelom, dolazi radi društvene nemogućnosti da proširi svoju svijest i prihvati sve oblike ljudskog postojanja pa pruža svim osobama jednaka prava i usluge kako bi mogli biti svi na istoj barci.
Invaliditet, riječ koja etimološki znači nevrijednost, već nam samo zbog toga automatski pobuđuje negativne osjećaje.
No, vratimo se na ono što me danas mozak traži da pokušam objasniti, temi internaliziranog ableizma.
Internalizirani ableizam je fenomen kod kojeg osobe apsorbiraju negativna uvjerenja i predrasude o invalidnosti koje prevladavaju u društvu. To je oblik diskriminacije prema sebi, a ujedno i drugima koji je ukorijenjen u gledištu da je invaliditet izvor srama, da ga treba sakriti.
Ovaj unutarnji sukob može proizaći iz stalne izloženosti negativnim društvenim stavovima i nedostatku odgovarajuće podrške za potrebe osoba s invaliditetom. To vrlo često doprinosi odbacivanja vlastitog identiteta radi straha poistovjećivanja i povezivanja s “takvim” osobama.
Ableizam se ne zaustavlja samo na pukom neznanju i neinformiranosti o invaliditetu već je doslovno dirkriminacija tih osoba. A kako nitko od nas ne voli biti diskriminiran, tada pod svaku cijenu pokušavamo sebe distancirati od toga stanja pa potiskujemo bilo što je kod nas samih slično tome i stvorimo ideju sebe kao ne invalidne osobe.
Na taj način hranimo i potičemo nerealne ideale savršenstva i uvjerenja o sposobnim tijelima i umovima, promičući ideju da je invaliditet inherentno negativan ili neželjen.
Iako osoba koja ga iskazuje nije uvijek svjesna internaliziranog ableizma, on može duboko utjecati na to kako ljudi vide sebe i druge. Ja se zapravo svakog dana susrećem s osobama koje su sklone takvom razmišljanju. To može dovesti do sukoba unutar nekih skupina što se ponovno pretvara u suptilne oblike diskriminacije.
Neke će osobe pokušati kompenzirati, tjerajući se da prevladaju ili sakriju svoje nedostatke, do te mjere da će se dovesti do velikog stresa, iscrpljenosti i izgaranja. Često kod nekih osoba postoji nepriznavanje i neprihvaćanje vlastitih poteškoće kako ih se ne bi smatralo invalidima. Može doći i do odbacivanje vlastitog identiteta gdje pojedinci izbjegavaju druženje i distanciraju se od osoba s invaliditetom kako ne bili i oni tako identificirani.
Riječ je zapravo o strahu da nas ne zamijene za “jednog od onih”.
Problem je što je to nesvjestan misaoni proces koji prožima viziju svijeta kojeg je vrlo teško dekonstruirati. Tek kada to shvatimo, možemo početi iskorjenjivati takvo ponašanje.
Zato jako često kažem da mnogi ne znaju dovoljno o autizmu, jer autizam je jedna ogromna tema koja se ne zaustavlja s dijagnozom na papiru i ne ostaje u nekim institucijama, ambulantama, uredima već je stanje koje prožima čitavo postojanje jedne osobe, a time i svih ostalih.