Kada sam pred desetak godina, nešto prije nego li sam saznala da sam autistična, počela kliziti u najteži i najduži burnout mog života, dogodilo se to da sam po prvi put u životu počela koristiti pisanje kao način izražavanja. Nisam prije toga nikad stavila bilo koje moje riječi na papir, nisam znala da to mogu.
Nisam ni tada mislila da mogu ali imala sam tada jaku potrebu za time i nisam znala drugi način. Moj je um bio toliko pun i imamo je potrebu izbaciti sve iz sebe ali bio je i toliko umoran da moje tijelo nije moglo proizvesti glasa. Mogla sam samo ležati i razmišljati.
Noćima sam gledala u prozor u mojoj novoj kući koji nije imao zamračenje,i promatrala što kroz njega ulazi u moju sobu. Svijetla automobila su se igrale krošnjama stabala i održavala predstavu sijena na zidovima moje sobe te mi tako oduzimale san i vodile me u neku potpuno novu dimenziju. Mjesecima sam slušala uvijek istu glazbu, uvijek isti album i dvije kompozicije koje su se stalno ponavljale, On The Nature Of Daylight i Written On The Sky od Maxa Richtera.
Pomalo mi je sad smiješno ali tada sam čak i počela pisati roman. Nazvala sam ga Daleka mjesta.
Bila je to priča jednoj djevojčici koja je bila vanzemaljac a da to nije znala. Našla se slučajno na ovom svijetu kojeg ne razumije, okružena ljudima koje ne razumije i u kojem živi na jedan sasvim svoj, iako neprilagođeni način. Sve to ne znajući još ništa o autizmu.
Godina nisam otvarala taj file, u principu ne volim čitati svoje tekstove, ali danas sam se usudila. Bilješka je bila zaključana još od 2016., isprobala sam sve moguće lozinke koje su mi pale na pamet da bih mogla koristiti dok mi napok nije sinulo i uzviknula sam “znam” i unijela riječ Moje.
U dvije sam godine uspijela napisati tek dvadesetak stranica i to je bilo to, ostavila sam sve u samom početku priče. Nisam znala što bih dalje s pričom kao što nisam znala ni što bih dalje sa samom sobom.
Kad sam počela čitati tekst suze su mi odmah krenule. Vratile su me u vrijeme kada sam to pisala i vratile su me u vrijeme kad sam bila jako, jako mala prestrašena djevojčica.
Nije to neko dobro dijelo ali meni je tada pomoglo da stavim sebe van iz moje glave, sebe onakvu kakvu sam se ja vidjela.
Djevojčica koja ne razumije ljude i ne razumije svijet oko sebe ali koja ipak sve vidi nekim drugačijim očima.
“Bilo je toplo i vlažno predvečerje, ništa posebno drugačije od svih ostalih večeri u to doba godine i možda baš zbog toga što je sve bilo tako uobičajeno nitko drugi osim nje nije primijetio da je nebo bilo sasvim neobično. Ništa drugo nije tako dobro upamtila osim tih intenzivno plavih nijansi prošaranih zlatnim linijama kao debelim potezima kista, tog nebeskog plašta koji kao da ju je zagrnuo, u kojem se osjećala sigurno i zaštićeno.”
“Sve što se oko nje događalo doživljavala je i shvaćala samo preko zvukova, tonova glasa, osjećaja, boja i prizora, vjerovatno niti da je razumjela ono što joj taj čovjek govori ne bi pomoglo da sve bolje shvati.”
“Što ako ju oni ne budu voljeli, što ako ni oni ne budu shvatili što im svojim pogledom pokušava reći. Ona je znala da će njih razumjeti i bez da prepozna značenje riječi koje izgovaraju, znala je da će vidjeti njihove boje, njihova, nadala se, dobra srca.”
Ovih me nekolik redaka podsjetilo tko sam bila i tko sam još uvijek. Možda još uvijek ne razumijem ljude i svijet oko sebe ali ih vidim na neki svoj drugačiji način.
Previše sam puta stavljala to sa strane i pokušavala biti ono što nisam. Nisam vjerovala tom mom instinktu koji mi je govorio kome trebam vjerovati a kome ne. Žao mi je da nisam dovoljno puta dozvolila toj maloj djevojčici sa zlatnosmeđim uvojcima da me vodi jer sad vidim koliko ona zna puno bolje od mene.
Da sam ju saslušala možda me ne bi toliko povrijedili, možda bi bila sigurnija u sebe i ono što je, što jesam.
Ali naučile smo nešto i ona i ja. Osjećam se bolje otkad sam ju ipak poslušala, i sad kad smo ponovno tu i ona i ja, počinjem ju ponovno cijeniti i dozvoljavati joj da mi kaže sve što vidi i što osjeća.
Nadam se da će mi oprostiti što sam ju zanemarila i mislila da je nezrela za ovaj svijet.