Karneval je prošao no naše maske su još uvijek tu, zarasle su nam za kožu i nedaju se skinuti baz da nam se ne otvore rane i počnu krvariti. Nose ih svi, autistični i ne. Nemojmo si lagati, ne budimo licemjerni. Skrivamo se pred nama samima, ne želimo vidjeti svoje slabosti, previše ih se još bojimo i sramimo. Ponekad mi sami ne želimo proviriti i vidjeti što je ispod maske jer su nas uvjerili da bez nje nismo dobri. Ne želimo ni da naši bližnji to vide jer se bojimo da će nas prestati voljeti ili da će se zabrinuti za nas i početi nas žaliti. Bojimo se i zbog toga što ne znamo što bi se dogodilo kada bi vidjeli naše pravo lice, naše autistično lice. Bojimo se da nas negdje ne zatvore, da nas ne počnu liječiti. Zato smo i pokleknuli i počeli koristiti maske, ne zato što smo htjeli već zato što smo morali. Bio je to jedini način da nas ne gledaju kao da smo čudni i “nenormalni”.
Naučili su nas da se trebamo ponašati “normalno” da trebamo “izgledati normalno”, pa to poslušno i činimo. Usadili su to duboko u nas.
Problem je taj da nam onda ne vjeruju, misle da je ta maska naše pravo lice, da ispod nje nema autistične osobe, i misle da se rugamo onima koji masku nisu nikad stavili jer ju ne mogu navući na sebe iako bi neki to neizmjerno voljeli.
Ne postoji “normalna” osoba unutar autistične osobe ali postoji autistična osoba unutar karnevalskog kostima kojeg mnogi od nas uporno nose. Nosimo ga jer su željeli da ga nosimo i sad nas ponovno zbunjuju jer ne izgledamo dovoljno “nenormalno”.
Što to uopće znači “izgledati normalno”? Da li to nekima znači izgledati neautistično? Onaj tko to tako vidi nedovoljno je informiran i educiran.
Treba puno toga proći, puno toga naučiti od autističnih osoba kako bi se postepeno počelo privikavati na tu drugu normalu za koju smo do malo prije smatrali da ne postoji. Ne može se to osvještenje dogoditi preko noći, to znamo i ni ne očekujemo. Ali očekujemo da nas se sasluša i prihvati. Tek tada ćemo vam možda pokazati svoje pravo lice bez da se bojimo da će se dogoditi nešto strašno kada ga vidite.
Educiranje o autizmu nadasve znači prihvaćanje osoba koje to stanje žive. Prihvaćanje da te osobe postoje i da ih nije potrebno mijenjati.
Tek tada se nećete više pitati jesmo li ili nismo autistični jer se nećemo bojati ni sramiti pokazati da to jesmo.