Ovu sam temu već nekoliko puta prolazila ali kako kaže ona stara latinska, repetitio est mater studiorum.
Probati ću još jednom objasniti kako ja to vidim.
U samom početku, prije mojeg malo dubljeg upoznavanja s autizmom, između šoka što sam u odrasloj dobi dobila takvu dijagnozu i olakšanja u shvaćanju toga da nisam nenormalna, nije bilo jednostavno staviti svaku stvar u odgovarajuću ladicu.
Što je autizam točno, što mi ga je uzrokovalo, što mogu učiniti po tom pitanju? To su bila samo ona prva, osnovna pitanja koje si svatko od nas postavlja.
No kasnije dolaze sve teža, kompleksnija pitanja koje si svatko od nas postavlja na svoj način i svatko pokušava na svoj način doći do odgovora koje nije tako jednostavno pronaći.
U mom procesu pronalaska vlastitog identiteta nailazila sam na sve kompleksnije i kompleksnije odgovore koje u početku nisam sasvim dobro razumjela, priznajem. Ne razumjevši ih dobro ti odgovori mi nisu mogli biti od koristi ali jednom kad sam shvatila što ti odgovori zapravo znače otvorio mi se čitav novi svijet, onaj u kojem potpuno pripadam.
Kad sam u samom početku ove avanture prvi put rješavala anketu gdje su me upitali je li se ja autodefiniram kao osoba “s autizmom” (person first, osoba prvo) ili “autistična osoba” (identity first, identitet prvo) odgovorila sam osoba “s autizmom”. Vjerovala sam da sam ja JA i da je autizam samo nešto što mi je nanijelo puno zla, što mi je onemogućilo onakav život kakav sam mislila da želim imati, nešto što je spriječilo da postanem osoba koja sam mislila da želim postati. To je bila samo preslikana tuđih želja ali nikad baš zapravo moja. Trebalo mi je puno vremena i puno razmišljanja da shvatim da je sve to krivo i da je takvo razmišljanje bilo upravo ono koje mi je sve to onemogućilo a nikako ne autizam. Nije mi problem priznati da sam bila u krivu, zapravo mi je drago da sam promijenila mišljenje jer je ono bilo na bolje.
Ja sam se rodila takva dakle ja mogu biti samo to i ništa drugo. To utječe na čitavo moje postojanje.
Autizam je to što me čini takvom kakva jesam te ja bez toga ne bi ni mogla postojati.
To govori ništa drugo nego da je to moj identitet i da ne se mogu ni ne trebam mijenjati kako bi postala osoba koja vrijedi.
Jednom kada sam u potpunosti shvatila, a to sam morala shvatiti sama, da autizam nije nekakvo crno zlo koje me opsjeda već da sam ja jednostavno autistična i što god to podrazumijevalo to sam ja, te da ne postoji neka druga osobe bez “toga” unutar mene, nisam se više mogla vratiti natrag. Nakon toga nisam nikad više izgovorila “S autizmom” i nikad više neću.
Također mi nije bilo jednostavno izgovoriti “ja sam autistična” iako sam već znala da u tome nema baš ničeg krivog. To je ponovno teret koji je došao iz vana, koji je došao preko krivog jezika i narativa o autizmu koje već predugo slušamo.
Ja ovdje govorim za sebe i poštujem ako netko razmišlja drugačije, no meni je ta spoznaja toliko pomogla u tome da prihvatim samu sebe više nego bilo što drugo. Pomoglo mi je da ostavim iza sebe sav teret koji sam smatrala da mi je autizam donio. Autizam nije teret, teret je kad te ljudi ne prihvaćaju onakvog kakav jesi i kad te uporno pokušavaju ispravljati i maknuti iz tebe ono što “ne valja”.
Mnogi su mi rekli da im riječi nisu toliko važne i da li nešto zovemo ovako ili onako ne mijenja previše stvari. Ja se s tim nimalo ne slažem, riječi su itekako važne, postoje upravo zbog toga da nam opišu svijet te smatram da što ih bolje koristimo taj svijet možemo učiniti boljim.
U ovim mojim tekstovima govorim uvijek isto ali svaki puta pokušavam naći druge riječi koje će možda biti jasnije da shvatite što želim reći.
Ako imate autistično dijete pripazite, dobro pripazite kako ćete mu to reći, koje ćete riječi koristiti. Autizam nije nešto što ga čini drugačijim, ono je drugačije pošto autistično. Ako bolje razmislite razlika je velika.
Jako je važno da dijete shvati da je voljeno upravo onakvo kakvo je a ne iako je takvo.