Iako sam objavljivala i puno radila kako bi dala svoj doprinos oko osvješćivanja o autizmu već duže vrijeme nisam na stranici napisala ništa. U zadnjih se godinu dana toliko toga dogodilo i promijenilo u mom životu da me ponekad preplavi. Zapravo se događa upravo ono o čemu sam sanjala. Da pronađem ljude koji me razumiju, dijele moja ista iskustva i osjećaje i da zajedno pokušamo mijenjati narativ o autizmu koji je do sad postojao.
Ima toliko toga što se o autizmu mora još ispričati a ima i toliko toga što se o autizmu ispričalo a što je potrebno izbrisati.
Svjesnost o autizmu ne znači samo to da je potrebno osvijestiti da autizam i autistične osobe postoje i da im je potrebno pružati pomoć, već je potrebno i razumijeti bolje koju ulogu imaju svi oni koji misle da se ta tema njih nimalo ne tiče.
Autistične osobe vas okružuju u puno većoj mjeri nego što mislite, to je potrebno osvijestiti.
One su prisutne u vašem susjedstvu, na vašem radnom mjestu, u vašoj učionici samo što ih vi ne možete prepoznati.
Autistične osobe često sakrivaju svoj autizam radi predrasuda i stigme koja se za to stanje veže, to je potrebno osvijestiti.
Autistične osobe nisu rođene ranjivije već one to postaju uslijed krivog pogleda i diskriminacije koja dolazi od društva, to je potrebno osvijestiti.
Ne pati se radi autizma, pati se radi oduzetog dostojanstva zbog neshvaćanja našeg načina funkcioniranja, to je potrebno osvijestiti.
Ova će vam se misao možda činiti posve banalnom ali svjesnost o autizmu znači osvijestiti da postoje osobe koje su drugačije. Drugačije, a ne neispravne. Zbog takvog pogleda na nas kao one koje čine sve krivo, osjećaju sve krivo, ponašaju se krivo, potiskujemo svoje emocije i malo po malo brišemo dio po dio sebe. Na taj način mi gubimo dio sebe, ali i svi ostali nešto gube jer raznolikost je nešto što je ovom svijetu ne samo potrebno već i neophodno za njegovo postojanje.
Autizam se opisuje samo kao deficit, kroz ono što nam navodno nedostaje pa se autistične osobe na taj način umanjuje i diskriminira.
Dobivanjem dijagnoze počinjemo osjećati da negdje pripadamo i dobivamo neku vrstu potvrde da je s nama sve u redu i da smijemo napokon reći ono što mislimo i osjećamo. Napokon smijemo pokazati naše realne emocije.
Mislim da bi Dan svjesnosti o autizmu trebao biti svaki dan jer za nas koji to stanje živimo to je upravo tako. Zbog toga mi nije bilo važno da napišem nešto baš 2. travnja jer sam ja svjesna svog autizma svakog dana i trudit ću se da sve više osoba redovito na to podsjetim.