Danas je dan ponosa na autizam. Dan autističnog ponosa prvi put je proslavio Aspies For Freedom (AFF) 2005. godine koji je izabrao 18. lipnja jer je to bio rođendan najmlađeg člana grupe u to vrijeme. AFF je modeliran prema pokretu ponosa LGBTQAI+ zajednice.
Netko će se pitati zašto imamo potrebu slaviti nešto kao što je autizam, kako netko može biti ponosan što je autističan? Mnogi se čude kad netko želi ponosno iskazati svoju različitost. To mi govori samo jednu stvar, a to je da takve osobe nimalo ne razumiju da netko može imati potrebu prikazati se onakvim kakav je bez da se toga srami. Predugo su se oni različiti sakrivali zbog toga što su mislili da imaju manje prava nego ostali, oni koji su većina i samo im taj jedan jedini razlog daje veća prava nego ostalima.
Shvaćam da postoje mnoge obitelji u kojima autistične osobe imaju mnoge probleme i ne uspiju dostići autonomiju. Takve obitelji često teško shvaćaju taj dan ponosa. Ipak, i njihova djeca takva kakva jesu i s mnogim problemima, imaju pravo postojati i naći u sebi nešto vrijedno življenja, pa čak iako vam se to ne čini puno, imaju pravo biti na to ponosni.
Mjesec ponosa, bilo LGBTQIA+ osoba, bilo autističnih ili bilo kojih drugih koji su različiti nije nastao kako bi smetao onima koji misle da je biti drugačiji nešto što bi se trebalo držati u tajnosti, unutar četiri zida vlastite kuće već kako bi takve osobe pokazale da postoje, da su takve kakve jesu i da se toga nemaju razloga sramiti.
Dobiti dijagnozu, pa čak i tako kasno, u četrdesetim, je učinilo da se prestanem sramiti sebe i moj život je postao bolji. Zahvalna sam tome iz mnogih razloga. Puno sam toga naučila o sebi i o drugima. Otkrila sam svijet pun različitih ljudi i sad ih vidim kroz drugačije oči. Vidim koliko smo svi različiti. Osim što sada prihvaćam više samu sebe prihvaćam puno više i druge. Pokušavam razumjeti i shvatiti druge. Dajem drugima više šanse. S druge strane mičem se od onih koji ne žele i ne pokušavaju razumjeti. Moći se distancirati od takvih osoba je također, za mene jedan veliki uspjeh.
Rijetko sam se kad osjećala ponosnom na sebe prije nego li sam saznala da sam autistična. Kad sam ranije bilo što pokušavala učiniti, bila sam prisiljena to činiti onako kao što su drugi od mene očekivali, na jedan neurotipičan način i nikad nisam uspijevala u tome. Pokušavala sam i zapinjala, pokušavala i zapinjala sve dok nisam potpuno odustala. Svi pokušavaju i ponekad ne uspijevaju no kad si autističan ne razumiješ točno u čemu griješiš, i ne znaš što je to što moraš ispraviti. Tvoje se želje i potrebe ne podudaraju s očekivanjima drugih. Kad si sretan dok nešto radiš i misliš da si to napravio dobro reakcije nisu onakve kakve očekuješ. Pa se pomiriš i radiš ono što drugi žele iako to tebe ne čini sretnim. To na kraju ispadne situacija u kojoj svi gube. Nisi radio kako si želio, nisi to napravio dobro i nisi zadovoljio očekivanja drugih.
Ovoga puta sam pokušala ponovo ali sad ne na onaj neurotipičan način, već na moj autistični način. Ionako, nakon tolikih neuspjeha što sam imala za izgubiti? Iskreno, mislila sam da ću ponovno ostati nezapažena, nevidljiva, kao što sam bila do sada. Zbog toga želim proslaviti taj dan tako da zahvalim svima onima koji prate moju stranicu započetu upravo u tom mjesecu ponosa i ovoga ću puta, barem malo, biti ponosna na sebe. To za mene znači taj dan ponosa. Svatko od nas slavi taj dan onako kako želi i daje mu značenje koje želi.