Razmišljam često što bi se sve moglo učiniti kako bi život autističnih osoba bio bolji. Svijena sam da nije moguće naći neko brzo i jednostavno rješenje, ne postoji nikakva magična formula koja rješava sve naše probleme. Meni je osobno puno pomoglo to da sam promijenila viđenje toga što je zapravo autizam. Nisam do toga došla iz dana u dan već je to bio jedan proces osvještavanja koji još nije ni došao do kraja, ako kraj uopće postoji.
Naslušala sam se mnogih svjedočanstva gdje autistične osobe govore kako pate radi tog “neurološkog sindroma” radi kojeg su umorni i radi kojeg se moraju izolirati. Toliki ljudi koji boluju od “neurološkog poremećaja ”radi kojeg imaju mnoge poteškoće.
U jednom trenutku sam se pokušala staviti u hlače slušatelja koji pokušava shvatiti o čemu se to točno radi i kako pomoći toj osobi koja toliko pati. Shvatila sam da nam takav opis onoga što osjećamo ne ide nimalo u korist. Dobivamo samo patološku sliku koja samo još više naglašava da je razlog tome da osobe koje osjećaju to što osjećaju upravo i isključivo to naše neurološko stanje. Slušatelj dobije tu informaciju i takvu ju širi dalje. Ne možemo dakle očekivati da će mediji, pa čak i oni s najboljim namjerama, poručiti svijetu išta drugo nego to. Predstaviti će nas kao osobe koje treba žaliti i kojima treba pomoći tako da im netko pruža pomoć koja mu je potrebna. Tko je taj netko i koja je ta pomoć? Ono što se još nismo shvatili je to da ne bi samo stručnjaci trebali biti oni koji se time bave već čitavo društvo.
Stručnjaci rade svoj posao, mnogi se jako trude i zato smo im veoma zahvalni ali sad se trebaju početi truditi i svi ostali. Nije dovoljno posjetiti ured psihologa kako bi došli do malo kisika jer poslije moramo ponovno uroniti u svijet koji nas nastavlja gušiti. Svijet će nas i dalje odbijati, udaljavati i gledati kao nekoga tko se na zna prilagoditi pa će naš jedini dio svijeta koji nam pripada biti staza između vlastite kuće i ureda psihologa. Svi naši problemi i poteškoće, umor i iznemoglost radi kojeg se izoliramo i ne pokušavamo više biti dio društva je rezultat toga što smo predugo pokušavali nositi masku “normale” jer je to bio jedini način da možemo u tom društvu postojati i postići naše ambicije. Svi ti neuspjesi ostavljaju traga i dovode nas do tog stanja iscrpljenosti, ali nije nas taj “sindrom” iscrpio već je to učinilo društvo.
Nove generacije neurodivergentnih osoba trebaju razviti svijest samoprihvaćanja i samozastupanja, a to mora biti usađeno kroz odgoj, no ako dobiju sliku sebe isključivo kroz patologizirajuću viziju neurorazličitosti to neće nikako moći.
Znam da nije moguće za one koje to stanje ne žive na jednostavan način shvatiti tu našu želju, koja čini se kao da nema veliku vjerojatnost ostvarenja. Volja i trud su za sada samo na nama.
Stoga pozivam sve one koji ponekad trebaju objasniti što je autizam da koriste prave riječi koje ga ne opisuju kao nešto radi čega nas treba žaliti i očekivati da će samo neka stručna služba preuzeti odgovornost tog problema.
Autizam nije patologija i stoga ne podrazumijeva da u bilo kojem slučaju zahtjeva podršku stručnjaka ali u svakom slučaju zahtjeva podršku društva kao što to zahtjeva bilo koje ljudsko biće.