Autistične osobe često doživljavaju društvenu izolaciju, što ih može dovesti do problema s mentalnim zdravljem. Ali je li uzrok tome autizam sam po sebi? Ne.
Razmišljanje da su autistične osobe “po prirodi” sklonije depresiji ili povlačenju samo zato što su autistične. To je krivo.
Društvo je, kao i svaki pojedinac u njemu, sklono tražiti objašnjenje izvan sebe umjesto preuzeti odgovornost i mijenjati se. Lakše je zaključiti da je autizam “problem” koji sprečava autistične osobe da žive dobro u ovom svijetu, nego prihvatiti da društvena pravila i norme često nisu prilagođene njima.
Za autistične osobe, društveni svijet često postaje izvor anomije. Anomija, prema Durkheimu, označava stanje u kojem pojedinac ili skupina ljudi osjeća dezorijentaciju, izolaciju ili “pukotinu” između sebe i društva. Ona nastaje kada društvene norme nisu jasne ili kada se čine nepristupačnima. Ovaj pojam može nam pomoći da bolje razumijemo osjećaj autistične osobe koja pokušava funkcionirati u svijetu u kojem nije sudjelovala u stvaranju pravila.
Zbog karakterističnih razlika u percepciji, komunikaciji i socijalnim interakcijama, autistične osobe često ne nalaze svoje mjesto unutar društvenih normi koje većina smatra “normalnim”. Društveni očekivani obrasci ponašanja i komunikacije mogu djelovati kao strana pravila koja izazivaju osjećaj zbunjenosti, nepripadnosti i otuđenja. Zbog toga se autistične osobe često povlače, ne zbog autizma, nego zbog društvenih prepreka s kojima se susreću.
Često čujem kako je “svijet takav kakav jest” i kako se treba prilagoditi. Meni kao aktivistici to je neprihvatljivo. Izgubili smo već toliko potencijalno sretnih i ispunjenih života zbog takvog površnog razmišljanja.
Zbog toga stalno upirem prstom u sustave, u roditelje i pojedince koji inzistiraju na prilagodbi autističnih osoba, umjesto na prilagodbi društva. Sustavi obrazovanja, zapošljavanja i socijalne skrbi često su oblikovani prema potrebama neurotipične većine, zanemarujući specifičnosti autizma. Rigidna pravila u školama i na radnim mjestima mogu biti posebno izazovna jer ne priznaju raznolikost načina na koji autistične osobe obrađuju informacije i izražavaju se. Ova institucionalna neprilagođenost stvara strukturalnu anomiju, a često čak i kad autistične osobe žele sudjelovati u društvenim procesima, nailaze na brojne barijere.
Stigma povezana s autizmom dodatno pojačava osjećaj anomije. Autistične osobe često doživljavaju predrasude i diskriminaciju, što ih još više udaljava od društvenog prihvaćanja. To može dovesti do individualne anomije, tj. stanja u kojem se osoba osjeća neprihvaćenom ili “nevidljivom” zbog stalnog nesklada između onoga što jest i onoga što se od nje očekuje. S vremenom to može narušiti mentalno zdravlje i dovesti do nezadovoljstva samom sobom.
Podrška kroz zajednice ili grupe koje pružaju sigurni prostor autističnim osobama može ublažiti osjećaj anomije, ali to je nažalost samo privremeno rješenje, palijativ.
Kada autistične osobe pronađu zajednicu koja dijeli slične vrijednosti i iskustva, dolazi do osjećaja povezanosti, sigurnosti i prihvaćanja, čime se anomija smanjuje. No ta se podrška mora proširiti na cijelo društvo jer samo tako možemo napraviti stvarne promjene.
Zajednica može pomoći kad nam je teško, ali moramo raditi na tome da taj teret umanjimo i da društvo postane inkluzivno za sve. Prave promjene zahtijevaju prilagodbu društvenih normi, a ne autističnih osoba. Ova promjena počinje u našim glavama, mijenjajući stavove. Intervencije trebamo usmjeriti prema društvu i to što ranije. Trebamo prilagodbe koje će prihvatiti raznolikost, a ne tjerati autistične osobe na stalno prilagođavanje.
Intervencije na društvo, rane, što ranije, a ne za autizam.