Autistični učenik

Dođe mi da kažem da ako si autističan, u našim školama uvijek izvučeš deblji kraj.  

Čast izuzecima ali takvih je jako, jako malo. Voljela bi da učitelji, odgajatelji, pedagozi koji ovo čitaju, ako čitaju, pokušaju ne gledati na sebe kao na one koji to ne čine, već čine ono što je dobro. Prije ili kasnije si svatko od nas mora  preuzeti dio krivnje. 

Autistični učenik nema jednostavno nikakve šanse dobiti adekvatno obrazovanje u skladu s njegovim neurobiološkim razvojem.  

Za školu postoje samo dvije mogućnosti, prva u kojoj se tvoj autizam vidi i druga u kojoj se ne vidi. Što to znači? 

Ako se tvoj autizam vidi za njih to ukratko znači da tebi u školi nije mjesto, da nisu u stanju biti obrazovan, da za tebe nema nikakvog smisla truditi se više od toliko. Oni će te primiti, biti će puni samilosti, držati će ta kao da si nekakvo jadno stvorenje, rođeno ubogo i takvim ćeš i ostati. Vide samo ono izvana, ono što im upada u oči. Ne vide ono što ta osoba vidi, ne vide ono što je u njoj. Ne zanima ih to zapravo, to nije njihova briga. Njihov posao, zakonom uvjetovan je da te tamo drže, da prividno nešto učine. Iskoristit će svaku priliku da naglase kako u njihovoj školi ima toliko i toliko djece s invaliditetom, kako se oni lijepo o njima brinu, kako su oni tamo jako sretni i kako su, nadasve, to tako divna, mala, bespomoćna stvorenja. Posao je obavljen, savjest im je čista.   

Ako se pak tvoj autizam ne vidi ponekad ćeš, bojim se, još i gore proći. Ponovno vide samo ono izvana, a ako izvana izgledaš “normalno” tvoje poteškoće ne mogu nikako biti te koje opisuješ, to je samo izgovor. Lijen si i neambiciozan pa želiš prevariti sustav, želiš se izvući bez da se trudiš i radiš kao svi ostali koji su isti, identični kao i ti. Ako se ponekad nešto i nasluti, ako ti maska samo malo popusti pa tvoj autizam izađe na vidjelo dana, tada se to nazivaju nepoželjna ponašanja koje treba što prije korigirati. Tada si za njih samo neodgojeno derište i sad je tvoj loš karakter izašao na površinu.  

U školskom sustavu adekvatno obrazovanje može dobiti samo jedna vrsta učenika, neurotipična. Ako se ponekad oko nečega i trude to je pokušaj da te pretvore upravo u tog neurotipičnog učenika, ali naravno to samo u slučaju da se tvoj autizam ne vidi. Ako se ne vidi onda ni nisi autističan već samo još nisi postao idealan neurotipični učenik. Ali bez brige postoje metode kojima se to savršeno postiže. Učitelji idu na edukacije koje se ponekad i masno plaćaju kako bi naučili metode kojima mogu autističnog učenika pretvoriti u idealnog neurotipičnog učenika. Jedino što žele je nači način da budeš onakav učenik s kakvim oni znaju raditi a ne da nađu način da rade i s takvim učenicima. Jedini način je ispraviti tebe a ne sebe.

Čak i s dijagnozom u ruci, gdje crno na bijelo piše koje su tvoje poteškoće i koji je način učenja za tebe potreban, stvari se odviše ne mijenjaju.

Ako je tvoja inteligencija u redu onda izvoli zagrijati stolicu umjesto da se samo izvlačiš. Kako god okreneš oni u svemu tome nemaju nikakve uloge, to jednostavno nije na njima. Ali na kome je onda?  

Mnogi nažalost odustanu od iznemoglosti, od osjećaja nepripadnosti i neadekvatnosti. Čak iako bi mogli, iako imaju sve potrebne alate da u tome uspiju sustav je našao način da im odreže noge te da si ih skine s vrata. Oni drugi koji se nekako uspiju izvući, koji masku neurotipičnog učenika uspiju zadržati dovoljno dugo da uspješno izađu iz obrazovnog sustava ne znači da nisu pretrpjeli velike traume. I to zbog čega? Zbog toga što nitko ne želi prihvatiti i na posljetku priznati da problem postoji, da mi postojimo i da imamo pravo biti adekvatno obrazovani kao i drugi iako ne na isti način kao i drugi.  

Oni odluče što će od tebe biti. Oni odluče da nikako ne možeš jer si “previše” autističan ili da moraš na isti način kao i drugi jer to nimalo ne izgledaš.