
“Kad sam imao 5 godina, mama mi je rekla kako je sreća ključ života.
Kad sam krenuo u školu pitali su me što želim biti kad odrastem.
Napisao sam “sretan”.
Rekli su mi kako nisam razumio zadatak.
Ja sam im rekao kako oni nisu razumjeli život.”
John Lennon
Iako su autistične osobe oduvijek postojale, autizam kao dijagnoza postoji manje od sto godina. U to smo vrijeme prošli kroz mnoge faze i mnoge različite poglede na autizam. Mnogo smo toga naučili o autizmu, a imamo još isto toliko mnogo toga što se može naučiti. Zajednica autističnih osoba je sve veća i ona nam iz prve ruke otvara nove poglede i saznanja o tome što je zapravo autizam. Pomoću te perspektive, koja iznutra, a ne više samo izvana promatrajući isključivo ponašanje, možemo dobiti jasniju sliku i možemo na taj način pronaći bolji put prema postizanju maksimalne kvalitete života autističnih osoba. Mnogi su se akademici, koji su i sami autistični, pokrenuli u proučavanju i analizi autizma kao društveni, politički, povijesni i kulturni fenomen.
Te su studije centrirane na etičkom pitanju, odnosno na pitanju kako maksimizirati kvalitetu postojanja nekoga tko ima problema u međuljudskim odnosnima. Ako medicinski/ispravljujući pogled zanemaruje ili stavlja u drugi plan kvalitetu života autistične osobe u donosu na metode ispravljanja i njihove efikasnosti, postaviti se na drugu stranu u odnosu na medicinski pogled znači usmjeriti se na dobrobit i zadovoljstvo autistične osobe.
Ako krećemo od pretpostavke da je želja i cilj svakog ljudskog bića da bude sretan, kroz život će birati puteve, aktivnosti i odnose koji će im to omogućiti.
Ako znamo da je kod autistične osobe prisutan drugačiji neurobiološki razvoj, možemo lako zaključiti da će ti putevi, aktivnosti i odnosi koji vode prema sretnom životu za autističnu osobu zasigurno biti drugačiji, te će težnja k “normalizaciji”, odnosno terapijama za ispravljanje ponašanja voditi u nekom drugom smjeru. Medicinski model polazi od toga da je idealan način funkcioniranja onaj na koji funkcionira većina, pa udaljenost od te norme gleda kao na odstupanje u odnosu na težnju k toj središnjoj vrijednosti.
Kada bi bio-psihološki profil autistične osobe bio dovoljno sličan onom neurotipičnom, tada ne bi bilo sumnje da interveniranje u normalizaciji autističnih osoba vodi k njihovoj dobrobiti odnosno prema sretnom životu. No mi znamo da je autistično postojanje potpuno drugačije od neurotipičnog. Autizam se odnosi na svaki aspekt osobe, svaki osjećaj, misao, svaki najmanji dio njezinog postojanja. Nije moguće odvojiti autizam od osobe koja to stanje živi i iza toga pronaći neurotipičnu osobu. Osnova doživljavanja svijeta oko sebe nije jednaka za neurotipičnu osobu kao i za autističnu, dakle nije moguće koristiti jednake metode i načine koji vode do jednakih ciljeva tj. do potpunog i sretnog života.
Nitko se još nije do kraja zapitao koji su to načini i metode adekvatni za autističnu osobu, jer se još uvijek teži k tome da se autističnu osobu što više moguće približi načinu funkcioniranja neurotipične osobe.
Kada ta svijest o drugačijem funkcioniranju bude u potpunosti prihvaćena moći ćemo, nadam se, početi pronalaziti rješenja i metode koje će voditi prema ostvarenju ciljeva i želja koje autistična osoba ima a ne one koje se smatra da bi trebala imati. To je moguće na jedan jedini način, a to je da krenemo od njihovih svjedočanstava, da poslušamo njihove priče, da uslišimo njihove želje. Moramo dozvoliti da se ti glasovi što više čuju i da se čitaju njihove riječi. Mogli bi krenuti od toga da prihvatimo da te priče postoje i da su vrijedne naše pažnje, pa zatim možemo pokušati potaknuti i naučiti autistične osobe da nam ih na njihov, autističan način pokušaju ispričati.