Želim ići kući
Iako prije svoje četrdesete nisam znala da sam autistična znala sam sa sigurnošću da sam drugačija od ostalih. Nisam shvaćala zašto mi se neke stvari događaju ali sam znala da je za mene svijet koji nas okružuje previše intenzivan.
Postoji jedna teorija koja meni zvuči prilično logično jer veoma dobro objašnjava ono što mi se oduvijek događa.
Ta se teorija naziva “teorija intenzivnog svijeta”, osmislila su je dva neuroznanstvanika, Henry i Kamila Markram koji rade na institutu Ecole Polytechnique Fédérale u Lausannei u Švicarskoj,
Prema ovoj teoriji mozak autističnih osoba nije sporiji ili na neki način manje funkcionalan u odnosu na normu kako se oduvijek mislilo. Njihova ideja govori da je autistični mozak zapravo hiperfunkcionalan, da prima i pohranjuje vanjske podražaje bez filtera, te da nelagoda koja proizlazi iz takve povećane percepcije tjera mozak autističnog djeteta da se zatvori, da stvori neku vrstu mjehura u kojem će moći smanjiti nastalu patnju. Otuda i problemi s anksioznošću i tjeskobom.
Iz svog iskustva, mogu reći da živjeti u stanju stalne i neshvatljive tjeskobe, biti konstantno bombardirani zvukovima, svijetlom, mirisima, mislima koje ti nikad ne daju mira, nije nimalo lako. Zbog toga imamo toliko veliku potrebu za predvidljivosti jer nas iznenađenja ili promjene u našim navikama tjeraju i zahtijevaju da se stalno trudimo održati ravnotežu unutar sebe. Zbog toga tražimo tiha, sigurna i poznata mjesta u kojima se možemo skloniti i zaštititi od vanjskog intenzivnog svijeta.
Autistični svijet nije sačinjen od tišine i hladnoće, od nedostatka emocija i poticaja već je upravo suprotno, ima ih previše. To je bogat unutarnji svijet, iznimno poticajan, pa čak i previše stimuliran. To je svijet brzih misli i jakih emocija, previše intenzivan da bi se njime moglo upravljati. Otuda i potreba za strogim rutinama, za životom bez iznenađenja kako bismo pronašli barem malo mira. I nažalost, kada taj spokoj nije zajamčen i podražaji preopterećuju mozak, zatvaranje je nasilno i gotovo potpuno. Otuda često krene meltdown ili shutdown, otuda počinju “nepoželjna” ponašanja.
Nakon što je sve to što sam uvijek osjećala dobilo ime mogla sam puno bolje shvatiti moju tendenciju da puno ranije od ostalih osjetim potrebu da pobjegnem i da se sklonim. Sad znam zašto je u mojoj glavi uvijek odzvanjala rečenica “želim ići kući”.
Ako nam to dozvolite mi smo u stanju pronaći sami ono što nam pomaže. Ako nam ne tovarite osjećaj krivnje, ako nas ne etiketirate kao nepristojne i asocijalne zbog toga što nam je u jednom trenutku svega previše mogli bi brže i lakše pronaći način kako bi se osjećali bolje a možda se ne bi ni doveli do toga da se osjećamo loše.
Ne trebate nam pomoći da naučimo bolje komunicirati ili socijalizirati, odnosno trpjeti stanja koja nam stvaraju nelagodu. Ne trebate nas smirivati dodatnom pažnjom, mi se možemo sami autoregulirati jer smo u tome jako dobro istrenirani. Kada bi učinili da svijet oko nas ne bude toliko intenzivan vjerojatno bi sve bilo puno lakše. Ako malo razmislimo u prirodi ne postoji toliko stimulacija, ne postoje jaki zvukovi, različiti izvori intenzivnog svijetla u tolikoj mjeri u kojoj je ljudsko društvu danonoćno okruženo kao u ovom našem vremenu. Ne može svima to odgovarati, jače i više nije za svakoga bolje.
Možda si mi, autistični, stvorimo svoje domove po vlastitoj mjeri, pa iako su mračniji i tiši nisu stoga manje vrijedni. Normalno je i prirodno stvoriti sebi okruženje u kojem ćemo se osjećati na sigurnom i zaštićeni. Kad ne možemo to imati vani u vanjskome svijetu onda to učinimo u vlastiti kućama, u vlastitim sobama, u vlastitim glavama. Tamo ima taman dovoljno svega onog što nam je potrebno. Neki od nas su samo mali ježevi koji vole svoj brlog i u tome nema ničega lošeg.
Za kraj, ne mogu bolje pristati, ovi meni posebno dragi stihovi:
Ježić se diže, njuškicu briše.
-Ja moram kući, dosta je više. Dobro je bilo, na stranu šala, lisice draga, e, baš ti hvala.
-Moja je kuća čvrsta k’o grad, prenoći u njoj – Kuda ćeš sad? Tako ga lija na konak sladi
a jež se brani, šta da se radi: -Zahvaljujem se pozivu tvom,
al’ mi je draži moj skromni dom! -Ostani kume, lija sve guče,
moli ga, zove, za ruku vuče.
Al’ jež tvrdoglav, osta pri svom
-Draži je meni moj skromni dom! Šušte i šumom jež mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu put. Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju: – Kućico moja, najljepši raju!
Branko Ćopić “Ježeva kućica”