Što bi trebalo biti drugačije u aktivizmu koji se bavi pitanjem prava neurodivergentnih osoba?
Neurodivergencija je jedno od manje evidentnih različitosti u smislu da se ne može uvijek lako prepoznati jer se radi upravo o različitosti koja se tiče funkcioniranja mozga.
Aktivizam od strane samozastupnika će neizbježno upravo zbog te razlike funkcionirati potpuno drugačije ili bi barem trebao.
Želja za promjenama u društvu će se izražavati da drugačiji način, aktivnosti će biti drugačije, način komunikacije će biti drugačiji, jer ako to nije tako kakve su to onda promijene, ako se do njih pokušava doći i dalje na isti način koji takvim osobama ne odgovara i u kojem ne mogu funkcionirati.
Jedan od razloga zašto je neurodivergentnim osobama teže samostalno ostvariti prava je upravo i taj put ka njihovu ostvarenju koji mora biti prilagođen njihovim potrebama. Ako se ponovno moraju forsirati i djelovati ne u skladu sa svojim funkcioniranjem o kojim se tu promjenama priča?
No hoće li takav, drugačiji aktivizam biti efikasan u društvu koje do sada nije tako funkcioniralo?
Osobno smatram da cilj ne opravdava sredstva i da se sredstva moraju prilagoditi cilju.
Ako aktivizam nije drugačiji jesmo li u samom startu izgubili bitku te nećemo postići željeni cilj? Ako se mene pita jesmo.
Možda će takav aktivizam biti aktivizam za promjenu aktivizma ali od mišljenja sam da ili tako ili nikako.
Jer jedino ćemo na taj način uključiti osobe kojih se taj problem tiče i jedino tako će promjene efektivno biti u njihovu korist.
Možda je takav put dulji ali je jedini moguć.
Ako nismo uključili samozastupnike nismo ostvarili cilj, ako smo ih uključili ali ponovno moraju djelovati kao neurotipične osobe ponovno nismo ostvarili cilj.
Meni je ovo razmišljanje bilo potrebno da shvatim da ne moram raditi ništa što mi je izuzetno neugodno da bi postigla neka prava za sebe i za druge.
Ne moram se ponovno ja prilagoditi da bi se moj glas poslušao.
Ne moram se ponašati kao neurotipična osoba da bi postigla prava za neurodivergentne.
Mogu se držati svojih principa i mogu poštivati i sebe a ne samo one od kojih tražim da me saslušaju.
Ne moram ni pjevati ni plesati, ni mahati rukama da bih mogla privući pažnju na to da imam pravo reći da želim da se i moje potrebe zadovolje. Ja to želim reći na svoj način, onaj meni prirodniji i ugodniji.
Onaj aktivizam u kojem se ne poštuje svih a pogotovo osobe o čijim se pravima i radi jednostavno nije za mene.