Dosada sam pokušavala reagirati na sve tekstove, na sve članke koje govore o autizmu na onaj način na koji autistične osobe ne bi govorile o autizmu i pokušavala sam objasniti tako da bude shvatljivo bez da direktno i osobno ne napadam one koji po mom mišljenju ne shvaćaju što je doista autizam. Jer tko sam ja da napadam nekoga tko je u određenoj fazi, tko shvaća ono što shvaća i pogotovo tko sam ja da radim ono što se upravo nama radi, da prisiljavam nekoga da shvati ono što ne može shvatiti i da pod svaku cijenu vidi onako kako ja vidim?
No ipak, ja ću se uvijek staviti na stranu autističnih osoba i braniti ću ih čak i kad oni sami ne prepoznaju da je to potrebno.
“Treptaji” je knjiga koju sigurno neću pročitati jer smatram da njena poruka ne može biti ispravna jer netko tko koristi takav jezik kad govori o autizmu može samo biti ne korak, već stotinu koraka unazad u shvaćanju autizma i autističnih osoba.
Zamišljam si samo kako je jednom autističnom dječaku od 17 godina, djetetu autora knjige, slušati fraze poput:
“Mog sina je zakačio autizam.”
“Vrlo, vrlo težak problem sa nepoželjno neizvjesnim ishodom.”
“Najbolji učenik u razredu (unatoč autizmu)”
“Veliki rad je potreban.”
“Ta djeca nažalost ionako nemaju djetinjstvo”.
“Njihova sadašnjost, ona koju želimo svojoj djeci u startu ne postoji.”
Uspoređujete odrastanje kćeri i sina?
“Kroz godine sam naučio ne uspoređivati i mogao sam se doista radovati nečemu što je potpuno novo roditeljstvo.”
“Je li to doživljavate kao olakšanje?”
“Svakako, svakako, svakako!”
Osjećaj olakšanja (da drugo dijete nije autistično).
Mene je dugo bilo strah, stalno sam bio na iglama (da i kćer “nije zakačio autizam”)
“Nema upoređivanja”
Ali…
Zanimljivo je promatranje tko koga prerasta.
“Bez obzira što je mlađa ona je kompetentnija, naravno” (jer nije autistična).
“Ovako je lako, ovakve djece (neautistične) možeš imat sedmero, uopće nije problem”.
Ableizam na kvadrat se iščitava iz baš svake izgovorene rečenice. Slažem se da je ovo štivo pored kojega ne možemo proći ravnodušni ali nažalost u potpuno negativnom svjetlu.
Pokušavam, silno pokušavam ne kriviti roditelje koji ne znaju, koji su žrtve društva u kojem žive, sustava koje ne educira na ispravan način, ali s druge strane ne mogu ne kriviti one koji javno govore o nečemu što nije dio njih ili što barem ne poznaju dovoljno, a očigledno je da ne poznaju. Pa se stoga ponovno pitam je li ih zaista zanima razumijeti autizam ili ih samo zanima da ostali shvate njih kao roditelje autistične djece? U tom slučaju pričamo o potpuno drugačijim stvarima i naši se svjetovi udaljavaju jedni od dugih još više nego prije.
Ako vas zanima autizam, ako vas zanima shvaćanje autističnih osoba, čitajte ono što autistične osobe pišu, tek tada možete puno naučiti.
S.