Neizraženi potencijal i nemogučnost izražavanja vlastitog potencijala

Kada svu našu energiju koristimo za to da bi se što više približili očekivanju okoline, naš se potencijal poništava i ne biva iskorišten.
Često se dogodi da autistična djeca nikad ne dobiju mogućnost izražavanja vlastitog potencijala jer jedino što se od njih traži jest da potisnu vlastitu autističnost i utroše svu svoju energiju da budu što više nalik većini. U današnjem se društvu ta većina još uvijek smatra boljom, vrijednijom i uzor kojem se treba težiti.
Teško je reći što smo sve mogli ostvariti da nismo gubili vrijeme i energiju na to da nalikujemo toj većini i koliko je sve to u najmanju ruku beskorisno, ako baš ne želimo “pretjerati” i reći da to donosi izuzetnu štetu.

Roditelji općenito vrlo često diskriminiraju vlastitu djecu, a roditelji autistične djece čine to još češće.
Društvo koje je posloženo tako kako je posloženo nas tjera da diskriminiramo te moramo to osvjestiti kako ne bi bili jedan od kotačića u mašini normaliziranja. Diskriminacija je puno češća pojava nego što mislimo. Riječ diskriminacija, čija definicija ima vrlo negativan predznak, možda upravo zbog toga što to i je, zapravo nije nimalo rijetka pojava. Čak i među onima koji smatraju da ne diskriminiraju, da nisu nikad diskriminirali i da to nikad ni neće, nije nimalo rijetka pojava.
I ja sam sama jedan od tih roditelja i ne sramim se priznati da sam vrlo, vrlo često pogriješila.
Nesvjesno, prečesto stavljamo vlastitu sreću ispred sreće vlastite djece. Ne stavljamo u pitanje naše ciljeve i kvalitete kao potencijalno krive i ne pitamo se je li za našu djecu to vrijedi isto. Uzimamo zdravo za gotovo da su naše vrijednosti pravedne, čiste, bez ikakve trunke diskriminiranja prema onima koji su drugačiji od nas. Uzimamo zdravo za gotovo da su naša djeca ista ili jako slična nama, da razmišljaju jednako, da imaju iste vrijednosti kao i mi. Djeca nam žele udovoljiti pa se ponašaju onako kako mi želimo i stvori se tako prividna ravnoteža u odnosu roditelj dijete.

Toliko dobro svi odigraju svoju ulogu da nam nije ni u primisli da je to zapravo velika farsa bazirana na sebičnosti roditelja.
Nećemo nikad saznati što su naša autistična dijeca mogla postati da nismo pod svaku cijenu htjeli da ona to ne budu, da ne budu autistična. To postane jedini cilj i sve se ostalo, a mnogo važnije, izgubi u težnji za time. Konstantno sakaćenje mentalne i fizičke energije dovodi do toga da autistične osobe izgube svoje početne želje i ciljeve jer im se nameću želje i ciljevi koji nisu njihovi već se kao prioritet postavlja isključivo želja za sličnošću s većinom. Takav cilj nema nikakvu veću svrhu, nikakav cilj koji će omogućiti ičiju sreću osim toga da razlika ne bude vidljiva, da se ne ističu po nečem “negativnom” kao što je autizam. No kad se autizam ne bi gledao kao nešto negativno tada se želja za udaljavanjem od toga ne bi nikad ni pojavila.
Kada se autizam ne bi smatrao nečim što se udaljava od onog što se smatra poželjnim tada autistična djeca ne bi nikad ni pomislila da se moraju ponašati drugačije kako bi udovoljila drugima, a među njima i svojim roditeljima koji zapravo žele samo udovoljiti društvu.

Autistične osobe radi vjerovanja da s njima nešto nije u redu stave u pitanje toliko toga, vlastita vjerovanja, kompetencije, emocije. Toliko neiskorištene kreativnosti, vremena, energije, utrošeno u to da se udovolji drugima.
Previše njih vjeruje u tu mračnu priču o autizmu, previše njih se toga boji. No kad o nečemu znamo više, manje se toga bojimo. Naučimo o autizmu iz iskustva autističnih osoba, tada ćemo najbolje shvatiti da ta priča nije toliko mračna kao što nam ju prikazuju, zapravo ona to upće ne mora biti.

S.

Neizraženi potencijal i nemogučnost izražavanja vlastitog potencijala
Scroll to top