Male velike pomoći

Možda se ponekad čini da pišem o nekim banalnostima koje nisu vezane za autizam i koje nisu posebno važne ni ozbiljne koliko se kod teme očekuje. Jasno je da vidjeti autizam samo kao ozbiljni neurološki poremećaj ostavlja dojam da bi i priče o autizmu trebale biti toliko ozbiljne i zastrašujuće barem toliko koliko sam taj naziv zvuči.

Dugo je narativ o autizmu bio samo medicinski, onaj koji je koncentriran isključivo na ono što ne valja, nedostaje ili je izvan norme, pa je shvatljivo da se na stranici koja se bavi temom autizma mora na takav način i pisati. Mnogi bi vjerojatno voljeli naći rješenja, tehnike i terapije koje će pomoći u borbi protiv tog mrskog neprijatelja zvanog autizam, pa čitajući moju stranicu mogu ostati razočarani. Kaže se da autistične osobe izuzetno cijene istinu, konkretnost, da se stvari prikažu kao što jesu, jer nam to pomaže da razumijemo i da shvatimo zbog čega je nešto tako kako je i što možemo s tim saznanjem učiniti.  

Puno sam puta čula majke koje govore kako bi silno voljele da njihovo dijete “to” nema. Shvatiti da autizam nije nešto je je osobi dodano pa se stoga to nešto ne može toj osobi ni oduzeti može biti od velike pomoći u borbi protiv tih nerealnih osjećaja. Možda će zvučati malo oštro, ali ako isto tako shvatimo je autizam drugačiji, specifičan način odnosa sa svijetom i ostalim osobama, nešto što obuhvaća tu osobu u svakoj njegovoj ekspresiji, onda možemo reći da te majke ne mogu nikako sanjati o tom njihovom djetetu bez autizma jer tada to dijete ne bi ni postojalo.  

Shvatiti da stvari tako stoje i da ne postoji lijek za nešto što niti nije bolest može biti od velike pomoći.  

Od prve dijagnoze pod imenom autizam koju su dobivala samo djeca nije prošlo toliko mnogo godina, čak i manje od stoljeća. Ta su djeca polako izrasla, pa su mnoga postala odrasle autistične osobe koje su počele iskazivati svoje mišljenje i svoje neslaganje s određenim stavovima i krivim vjerovanjima o tom stanju koje ih se u prvom licu tiče. Stvorila se polako i autistična zajednica koja sagledava autizam iz socijalnog i kulturološkog aspekta, uočava probleme koje medicinski pogled nikad prije nije uzimao u obzir. Same autistične osobe su svojim pričama o tome kako doživljavaju svijet i kako osjećaju pomogle u “normaliziranju” toga stanja više od bilo koje terapije. Srušile su stereotipe poput onog o manjku empatije ili teorije uma, objasnile što su i čemu služe stimming, eholalija, posebni interesi, a poznato je da ako nešto bolje upoznaš i shvatiš zašto je to tako, tada se toga manje bojiš.

Naše su priče, pa čak i one najbanalnije, ponekad najbolji lijek iz jednostavnog razloga što se mnogi u njima prepoznaju pa su tada manje sami, manje čudni pa stoga i manje “nenormalni”.