Postoje oblici diskriminacije koji ne dolaze u obliku uvreda, uskraćivanja prava ili otvorenog odbijanja. To su oni koji su tihi, uredni, administrativno korektni, ali često baš zbog toga i posebno opasni.
Dolaze u obliku birokratskih rečenica, e-mailova bez odgovora i službenih uputa koje zapravo znače: “Snađi se sam.”
To je tihi, sofisticirani oblik ableizma. Onaj koji se skriva iza fraza poput „svi studenti su jednaki“ ili „mi samo slijedimo proceduru“.
U praksi to znači da osoba s invaliditetom mora napraviti sve što sustav ne želi ili ne zna učiniti za tu osobu. Prava postoje, ali ona se ne slijede, ponekad iz neznanja, ponekad, nažalost, i iz zle namjere, ali uvijek i iznova iz vrlo jasne i čiste diskriminacije.
Nedavno sam svjedočila situaciji u kojoj je autistična osoba, koja studira na jednom fakultetu u našoj divnoj zemlji Hrvatskoj, zatražila prilagodbe.
Zatražila ih je jer su joj potrebne, a ne iz hira, čisto ako se netko pita.
Učinjeno je sve “po pravilima”, osoba je imala preporuku psihijatra, jasno napisane potrebe, službeno predala dokumentaciju uredu koji se bavi podrškom studentima s invaliditetom.
Zamolila je da taj ured, kao što bi i trebao, kontaktira profesore i obavijesti ih o njezinim prilagodbama.
Odgovor koji je dobila bio je: „To ćete morati sami.“
Ali to „sami“ u slučaju koji se tiče autistične osobe nije sitnica.
Osim što službenica nije napravila svoj posao, ali s obzirom da govorimo o Hrvatskoj, moramo to valjda uzeti kao dio folklora.
Za autističnu osobu, pogotovo onu kojoj su društvena interakcija i nepredvidljivost izvora anksioznosti, takav zadatak nije tehnički, nego duboko psihološki izazovan.
Zamoliti nekoga za razumijevanje i pritom riskirati nerazumijevanje, sumnju, omalovažavanje, nije nimalo jednostavno.
Autistična osoba će se najčešće danima pripremati za taj razgovor, uzeti u obzir sve moguće prepreke na koje bi mogla naletjeti.
Nagomilat će toliku količinu stresa da će joj biti potrebni dani, ako ne tjedni ili čak mjeseci, da dođe k sebi.
I nemate pojma koliko njih će na tom putu odustati.
Oni koji će gurati dalje učinit će to zato što ne žele da im netko odreže noge, a s njima i nadu da će tome doći kraj i da će ih na kraju ipak dočekati neka svjetlija budućnost.
Ono što posebno boli jest spoznaja da je osoba koja je trebala pomoći zapravo učinila sve da joj oteža.
Jer ako imaš titulu „službenika za studente s invaliditetom“, ali tvoj rad rezultira time da student odustane od traženja pomoći, onda nisi podrška nego prepreka.
I tu se otvara šira slika.
Društvo često slavi autistične osobe koje se „same izbore“.
Ako uspiješ, ako se “izvučeš”, onda si inspirativan, snažan, lavovski hrabar.
Ali ako ne uspiješ, ako se slomiš pod težinom nevidljivih prepreka onda se o tebi ne govori. Ili se govori u tonu razočaranja.
Kao da nisi bio dovoljno funkcionalan, dovoljno sposoban, dovoljno „funkcionalni autist“.
Jer “funkcionalnost” u očima društva često znači: “dovoljno sposoban da ti ne moramo pomoći, ali ne dovoljno vrijedan da te stvarno razumijemo.”
U oba slučaja, odgovornost sustava nestaje, isparava u istim onim riječima koje bi trebale značiti podršku.
To je suština diskriminacije prema takozvanim „funkcionalnim“ autistima. Očekivanje da ćemo se stalno sami snalaziti, bez pomoći, ali bez prava da se pritom poskliznemo.
Jer ako možeš govoriti, onda “možeš sve”.
Ako možeš studirati, onda “nemaš stvarne teškoće”.
Ako možeš objasniti što ti treba, onda ti pomoć, valjda, i ne treba.
Ali svi koji živimo unutar tog iskustva znamo da nije tako.
Znamo koliko truda, planiranja i emocionalne energije stoji iza svake rečenice, svakog e-maila, svakog pokušaja da budemo razumljivi svijetu koji nas i dalje ne razumije.
I zato nije pretjerano reći da omalovažavanje, ghostanje i pasivna agresija koje se autističnim studentima događaju unutar sustava nije ništa drugo nego sramotna.
Jer nije riječ o nesporazumu.
Riječ je o odbijanju da se prepozna odgovornost institucije.
Nije dovoljno imati službu za studente s invaliditetom ako ta služba ne zna što znači stvarna podrška.
Nije dovoljno imati procedure ako one služe tome da zaštite sustav od odgovornosti, a ne studenta od diskriminacije.
Nije dovoljno reći „podrška postoji“ ako ta podrška završava riječima „to ćete morati sami.“
To nam je podsjetnik koliko daleko još moramo ići da “pristupačnost” ne ostane samo riječ na papiru.