Pitala me jedna mama autističnog dječaka da li bi mogla napisati nešto o aleksitimiji jer je to nešto što nikako ne može dobro shvatiti.
Rekla sam da je to nešto veoma kompleksno i da svaka autistična osoba drugačije opisuje što je to za nju ili njega.
Rekla sam da mogu samo opisati svoje iskustvo i da to ne mora vrijediti za njezino dijete.
Iako sam o toj temi već pisala, ne znači da mi ovaj put neće doći neke nove, možda bolje riječi koje mogu opisati što je to aleksitimija.
Ja, naravno, uvijek volim krenuti od nekakve definicije kako bih mogla od tamo krenuti u moja razmišljanja.
Aleksitimija se tradicionalno opisuje kao “poremećaj emocionalne obrade”, no iz perspektive neurodiverziteta i kritičkih studija invaliditeta, aleksitimija nije isključivo osobni deficit ili poremećaj.
Ona je često i posljedica nesklada između osobe i društvenog okruženja koje očekuje određene, standardizirane oblike emocionalne komunikacije.
U tom smislu, aleksitimija se može razumjeti kao drugačiji način doživljavanja i interpretacije unutarnjih stanja, prirodna raznolikost u emocionalnoj obradi koja postaje “problem” tek kad društvo postavi rigidna očekivanja o tome kako emocije trebaju izgledati, biti izražene i tumačene. Aleksitimija je odgovor na sustavno neprepoznavanje, potiskivanje ili iskrivljavanje vlastitih emocionalnih iskustava pod pritiskom društvenih normi.
Posebno kod autističnih osoba, aleksitimija nije jednostavno “neznanje o emocijama”, nego često rezultat godina pogrešnog usmjeravanja, invalidacije osjećaja i prisile da osjećaju, misle i reagiraju na načine koji im nisu prirođeni.
Umjesto da aleksitimiju gledamo kao “oštećenje”, potrebno ju je razumjeti kao posljedicu kombinacije neurobioloških faktora i društvenog oblikovanja emocionalnog izražavanja.
Devon Price, autistični socijalni psiholog, opisuje aleksitimiju kao nešto što nije hladnoća ili ravnodušnost, već često upravo suprotno – prenapunjenost emocijama.
Osjećaš nešto snažno, ali zapravo ne znaš što točno osjećaš.
Kao da ti se tijelo puni vodom, emocijama, a ti nemaš ventil da to pustiš van. Opisuje fizičke simptome koje emocije izazivaju kad ih ne možeš prepoznati. Bolovi u prsima, stezanje grla, migrene, umor, napadaji panike bez jasnog razloga. Tijelo viče što um ne može prepoznati.
Devon navodi koliko je teško tražiti pomoć kad ne znaš objasniti što ti je, i kako je frustrirajuće ne znati odgovoriti na pitanje “što nije u redu”.
To stvara još veću izolaciju i osjećaj da si “slomljen” ili “neispravan”.
Devon kaže da ga je društvo učilo da emocije treba odmah moći imenovati i objasniti, a kad to ne uspijeva, dolazi osjećaj srama i samoprezira.
Sve što Devon Price opisuje podudara se s mojim iskustvom aleksitimije.
Ponekad ljudi misle da ako ne možeš imenovati svoje osjećaje, znači da ih ni nemaš, da si hladna, prazna, ravnodušna, a istina je upravo suprotna.
Ponekad osjećaji navru kao bujica koja te preplavi, grlo ti gori od riječi koje ne znaš sastaviti. Ponekad ti tijelo vibrira od svega što te prožima, a nemaš ni najmanju ideju što se zapravo događa.
To je aleksitimija. Ne odsutnost osjećaja, nego prisutnost toliko snažna da se u njoj izgubiš.
Znam da osjećam nešto, znam da me steže u prsima, da mi srce lupa prebrzo, da mi ruke drhte, da bih najradije vrištala, pobjegla, zaspala i nestala u isto vrijeme. Ali kad me pitaju što nije u redu, nemam pojma što reći.
“Što osjećaš?”
Mrzim to pitanje. Kao da postoji riječ koja bi objasnila ovu zbrku.
Kao da su osjećaji uredno posloženi na policama, spremni za korištenje.
Kod mene je sve izmiješano, zamagljeno, zagušeno.
Ponekad mislim da sam ljuta, ali ispod te ljutnje bude strah, ispod tog straha bude tuga, a ispod tuge bude praznina koju ne mogu dohvatiti.
Dugo sam i sama vjerovala da nešto ozbiljno nije u redu sa mnom.
Kako drugačije objasniti da boli, a nemaš ime za tu bol?
Da ti je teško, a ne znaš zašto?
No s vremenom sam došla do jednog svog zaključka i naučila da najgore nije to što ne znam što osjećam, nego to što su me učili da ono što osjećam nije važno ako ga ne mogu objasniti njihovim riječima, i da se moji osjećaji moraju točno uklopiti u te njihove riječi.
Godinama su me uvjeravali da postoji samo jedan put prema određenim osjećajima, da put do sreće izgleda tako i tako, da ljubav izgleda ovako, tuga ovako. Obećavaju ti da ako se ponašaš onako kako te uče, doći ćeš i do tih osjećaja.
Osim toga, sve to moraš znati pokazati na njihov način da bi uopće bila stvarna za njih. Pa sam učila, promatrala, imitirala, jer sam mislila da će to obećanje biti održano.
Kad napraviš ono što ti kažu da trebaš, kad se smiješ kad oni kažu da trebaš biti sretan, kad radiš sve što društvo od tebe traži, onda će valjda doći i ti osjećaji. No oni ne dolaze jer to nije ono što ti uistinu trebaš i iznutra ti sve ostaje prazno, zbunjeno, teško.
Pa pomisliš, možda je ovo sreća, valjda tako izgleda, valjda tako treba biti.
I tako polako izgubiš svaki osjećaj za to što zapravo osjećaš.
Oni kažu da je aleksitimija neka mana u meni, da je problem mog mozga. Ali ja znam istinu. Autizam nije problem. Nije autizam ono što me natjeralo da zaboravim na svoje osjećaje, već ovakav svijet, njegova pravila i očekivanja.
Svijet koji ti stalno govori da moraš težiti ka nečemu što ti nije prirodno.
Svijet koji te gura da se smiješ kad ti nije do smijeha, da šutiš kad ti se vrišti, da pokazuješ ono što oni žele vidjeti, a ne ono što jesi.
Kako da znaš što osjećaš kad te cijeli život uče da osjećaš krivo?
Aleksitimija nije samo moj kaos.
To je rana koju je ovaj svijet urezivao u mene godinama.
Ponekad osjećam nešto snažno i pitam se hoće li biti drugačije da su me ikada pitali što ja osjećam prije nego što su mi rekli što bih trebala osjećati.