Dugo su o autizmu govorile samo osobe koje se tom temom bave bez istinskog razumijevanja autističnog iskustva.
Kao da se radi o nekom vanjskom objektu za proučavanje. Kao da je stručni svijet svijet za sebe u kojeg autistične osobe, odnosno one o kojima se radi, ne mogu ući i čitati te opise, razumijeti te definicije, kao da neće nikada slušati te interpretacije i vidjeti koliko su pogrešne.
Stručnjaci koji autizam ne poznaju iznutra često promatraju ponašanje kao glavni izvor znanja.
Gledaju na ponašanje kao na nešto površno, skoro pa odvojeno od same osobe, i pritom zaboravljaju da se ispod te površine nalaze ljudska bića.
Neurodivergentni stručnjaci, bilo da su autistični, ADHD, ili samo senzorno osjetljiviji, imaju jednu ogromnu prednost.
Oni ne prevode, oni uistinu razumiju te zbog toga mogu bolje razumijeti i potom objasniti suštinu mnogih iskustva neurodivergentnih osoba.
Ne pokušavaju „dohvatiti“ autističnu logiku, već im je ona poznata iz osobnog iskustva.
Zbog toga će njihove intervencije, preporuke i metode često biti neusporedivo smislenije.
Ne zbog toga što su superiorni, već zbog toga što su uključeni.
Naravno, i među ND stručnjacima postoje razlike.
Postoje oni koji još uvijek usvajaju tuđu terminologiju i oni koji je propituju.
Postoje oni koji su morali dugo skrivati svoje neurodivergentnosti da bi ih se ozbiljno shvatilo.
I postoje oni koji i dalje biraju šutnju, jer znaju koliko ih sustav brzo može otpisati.
Upravo zato je njihova uloga neprocjenjiva. Potrebni su stručnjaci koji u
sustav unose sumnju u ono što se do jučer uzimalo zdravo za gotovo.
Potrebni su oni koji razumiju da nije svaka „intervencija“ podrška
zato što znaju da nije svaka „adaptacija“ prava prilagodba.
Znaju da nije svaki napredak vidljiv, mjerljiv i ne podudara se s očekivanjima neautističnog svijeta.
I najvažnije od svega, zato što znaju da „funkcioniranje“ ne znači živjeti autentično, i da „uspjeh“ koji dolazi uz cijenu vlastitog gušenja nije realan uspjeh već puko preživljavanje.
Zato trebamo više ND stručnjaka, trebamo ih kao predavače, mentore, autore programa, trebamo ih kao ljude koji oblikuju budućnost.
Jer nitko ne razumije potrebu za promjenom bolje od onih koji su godinama živjeli u svijetu gdje se i najmanja prilagodba doživljavala kao prijetnja onome što je do malo prije bilo „normalno”.
Zato kad idući put čujete da „stručnjaci znaju najbolje“, zastanite i pitajte, koji stručnjaci.
Jer nisu svi isti, i nije isto gledati s tribina i igrati na terenu.
Ako želimo sustav koji stvarno razumije autizam, onda moramo prestati govoriti O autističnim osobama i početi govoriti S autističnim osobama.
Trebamo slušati one među nama koji su dovoljno hrabri da istovremeno budu i stručnjaci i ranjivi, i koji iako znaju da im to može zatvoriti vrata, ipak ne zatvaraju usta.