Zaglavljeni u simptomima

Ono što sam primijetila u zadnjih nekoliko godina, otkako sam saznala da sam u spektru autizma je to da postoje faze kroz koje je prirodno proći. To je jedan proces osvještavanja gdje osoba u različitim fazama ima potpuno drugačije potrebe. Sada mogu vidjeti kako sam u određenim fazama imala određene potrebe koje mi sad više nisu od nikakve pomoći, dapače opterećuju me i vraćaju ponovno u kaos koji je postojao u meni. Isto sam tako primijetila da ne prolaze svi istom brzinom kroz različite faze, nekima treba manje a nekima više vremena a neki pak ostanu zauvijek zaglavljeni u limbu “poremećaja” iz kojeg ne mogu ili čak ne žele izaći.

Razlozi tome mogu biti brojni. Jedan od razloga koji je po mom mišljenju vrlo čest je naracija koja je vezana za autizam. Gotovo uvijek kad čitamo ili slušamo o autizmu nailazimo na medicinsko objašnjenje toga stanja, na nizanje simptoma i karakteristika koji su prisutni kod autizma. Nije to ništa čudno ako pomislimo da o autizmu pričaju najčešće samo stručnjaci ili roditelji autistične djece koji primjećuju i nabrajaju samo one karakteristike koje odstupaju od tipičnih. Ono čega možda nisu svjesni je da na taj način usađuju onima koje posjeduju te karakteristike osjećaj da su pogrešni jer su van norme. Osim onih “negativnih” možemo često naići i na one tekstove gdje nas pokušaju opisati kao genijalne, ili s izvanrednim sposobnostima u nekim područjima. Kad netko dobije dijagnozu neizbježno naleti samo na takve tekstove i tada počinje vidjeti sve kroz dijagnozu i kroz simptome koji su za nju vezani. Osjećaj da moraš biti točno takav kako bi bio dio te skupine postane vrlo jak. Želiš ih imati sve ili barem što više, inače ponovo sve gubi smisao i ponovo ostaneš izgubljen u vlastitom osjećaju izoliranosti, neadekvatnosti i ponovo ne znaš tko si ni što si.

Ono što me ipak začuđuje je to ustrajanje u promatranju sebe uvijek i isključivo kroz te “simptome” koji, istina je, daju napokon jedan toliko traženi identitet i osjećaj pripadnosti. No isto tako čine osjećaj da je osoba samo jedan skup simptoma i ništa drugo. 

Ja sam član mnogih grupa autističnih osoba ili roditelja autističnih osoba i mogla sam u njima primijetiti dosta veliku raširenost tog fenomena.

Meni je osobno u jednom trenutku bilo dosta tog samosažaljevanja i traženja u meni svega onog što ne valja ili onog što bi možda moglo biti genijalno, gdje moraš pod svaku cijenu imati sve te karakteristike kako bi potvrdio svoju pripadnost toj zajednici. Postaneš ponovno onaj koji nešto nema ili ima previše. Moraš se ponovo prilagoditi nekim pravilima. Dok si se prije trudio biti “normalan” i sakrivati svoju atipičnost sad ju pak moraš izraziti što je više moguće. Shvatila sam u jednom trenutku da sam previše zaglavila u simptomima. Počela sam previše tražiti u sebi sve ono što bi mi potvrdilo dijagnozu. Morala sam imati manjak empatije, nisam smjela gledati ljude u oči, morala sam imati fotografsko pamćenje itd. Mnoga od tih viđenja su potpuno krivo interpretirana pa se ne podudaraju s realnom slikom autizma. Velik broj tih karakteristika ja uistinu imam ali te karakteristike nisu simptomi koji ukazuju na neki deficit već jednostavno na drugačije funkcioniranje. Morala sam se odmaknuti od tog medicinskog pogleda jer bi inače počela još više misliti da sam samo skup deficita. Željela sam se jednostavno opustiti i prihvatiti samu sebe onakvom kakva jesam, bila premalo tipična ili možda i premalo atipična.  

Zaglavljeni u simptomima

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to top