U fokusu a nevidljivi

u fokusu a nevidljivi

Kada se u dječjoj dobi pojavi sumnja na dijagnozu autizma neizbježno krene promatranje svakog minimalnog odstupanja u ponašanju. Krene mikroskopsko proučavanje svega što dijete radi. Svako se ponašanje analizira, promatra, razmatra, ispita, preispita. Sve što odudara od presjeka zahtjeva intervenciju, postavljaju se različita rješenja i strategije.

Da, važno je razumjeti što stoji iza određenog ponašanja ali nažalost čim u tekstu postoji riječ “autizam” uzima se zdravo za gotovo da je bilo koje ponašanje nešto što je potrebno promijeniti, ispraviti. Jer autizam je danas još uvijek samo riječ koja upućuje na nešto krivo, loše, zlo, na koje je potrebno što ranije intervenirati i odstraniti ga.

Takav je dojam koji se dobiva čitajući većinu novinskih članaka, većinu svjedočanstava roditelja i stručnjaka.

Nitko se nikada ne pita kako se osjećaju osobe o kojima se govori. Žale se roditelji ili oni koji se o toj osobi brinu. Autistična osoba kao i da ne postoji.

Kao kad se žali obitelj umrlih. Toliko se nevažno osjećaju autistične osobe o kojima se piše. Osjećaju kao da ne postoje, da nikad nisu postojale ili da nikad nisu trebale postojati.

Biti konstantno ispod povećala i promatrani sa svih mogućih kutova ne može ne usaditi u nama osjećaj da smo do srži pogrešni i da bi bilo bolje da ne postojimo. Jer ako moramo biti ispravljani, i to što ranije moguće, nama samo znači da nismo dobri takvi kakvi jesmo.

Kada se o autizmu priča, većinom se ne priča o autističnim osobama već o onima koji ga promatraju i koji velikodušno žele taj naš “problem rješiti” .

Čitavi su tekstovi prilagođeni tužnim promatračima koji silno žele biti od pomoći.

Nakon alarmantne riječi “autizam” dolaze one “utješne”, koje su zapravo one kojih bi se trebali najviše paziti, a to su “rana intervencija ZA autizam”.

Kada bi te riječi značile ono što bi, ako se autistične osobe pita, trebale značiti, tada bi te riječi stvarno ulijevale nadu i umirivale roditelje djece koja rano dobiju dijagnozu autizma.

Jer dijagnozu dobiju djeca a ne roditelji, toga budite uvijek svijesni.

Međutim ove riječi ulijevaju nadu samo onim roditeljima koji se ne mogu pomiriti s činjenicom da imaju autistično dijete.

Nemojte da vam nakon dijagnoze u kojoj je autizam riječ koja naviše “vrišti”, slijedeće budu “rana intervencija ZA autizam”, sve dok ne budete sigurni da vam ta rana intervencija neće oteti djete koje ste dobili.

U fokusu a nevidljivi
Scroll to top
Skip to content