Mnogo su mi puta rekli da se previše hvatam za riječi, da sve shvaćam previše doslovno i da nepotrebno inzistiram na tome da se stvari objasne onako kako ih je po mom mišljenju potrebno objasniti. Meni su riječi, točne riječi, važne zbog toga što si bez njih ne mogu u glavi stvoriti točnu sliku svijeta koji me okružuje. Samo ako si stvorim prizor onoga o čemu se govori mogu razumjeti, shvatiti i na kraju zapamtiti nešto. Svaka riječ ima svoj oblik, boju, osjećaj koji uz nju ide. Jednom kad znam kako se nešto zove i što točno znači, te riječi prestaju biti samo apstraktni entiteti već formiraju svijet oko mene, formiraju misli i emocije unutar mene. Svaka riječ je samo jedan mali djelić onog što nije samo objektivna stvarnost već je sastav subjektivne i osobne konstrukcije koju si svatko od nas stvori.
Čak i ove riječi do sad napisane će svatko od nas interpretirati na više načina, stvoriti će si drugačiju realnost u odnosu na njegova vjerovanja, poimanja svijeta i prijašnjih iskustava. Čak će i emocije biti za svakoga od nas drugačije dok si u glavi stvaramo priču koju čine ti sićušni komadići sastavljeni od riječi. One ne samo da stvaraju sliku svijeta već ju i mijenjaju ovisno o kontekstu u kojem određenu riječ koristimo. Nijedna riječ ne može biti ponovljena jer se mijenjaju okolnosti njezine formulacije. Zato je za mene uvijek jako važno da dobro razmislim i obradim riječi i rečenice koje su izrečene kako bi shvatila ono što mi neki određeni sugovornik želi izraziti.
Do pred nekoliko godina za mene je riječ autizam imala jedno značenje koje se u jednom trenutku počelo mijenjati. Dan za danom značenje te riječi je počelo dobivati druge oblike, boje, osjećaje i ti će se oblici, boje i osjećaji sigurna sam, mijenjati zauvijek. U samom sam se početku strašno bojala te riječi te ju nikako nisam htjela povezati sa sobom. Bojala sam se kao što se svi mi bojimo bilo čega što nam je nepoznato. Postupno, kako sam joj prilazila sve bliže, ta je riječ postajala je sve bezopasnija te mi je s vremenom postala prijateljska. Nije to bilo tako lako i nije ni danas, jer osjećam da prema toj riječi treba imati poštovanja. Treba isto tako poštovati i shvaćanje koje netko drugi ima o toj riječi. Potrebno je dati vremena i drugima da upoznaju i sprijatelje se s tom riječi.
Kad malo bolje razmislim moglo bi se reći da sam upravo ja ta koja ne shvaća sve doslovce, već uzme jednu riječ i pokuša ju sagledati iz svih mogućih točaka gledišta i pokuša joj dati više dimenzija kako bi ju što bolje upoznala i na posljetku maknula s nje sve što bi moglo biti zastrašujuće.
Ono što bi moglo učiniti razliku i pomoći nam da se prestanemo bojati nekih riječi je to da počnemo prihvaćati različitost. U ovom kontekstu različito je sve ono što do sada nismo mislili, sve ono ispred čega smo nesvjesno izgradili goleme bedeme.
Ti se bedemi u bilo kojem trenutku iz nepoznatih razloga mogu srušiti. Tada se nespremni moramo suočiti s tom različitosti koje se toliko bojimo iz čistog, banalnog razloga što nam je nepoznata. Što više prihvatimo različitost i što više prihvatimo činjenicu da ona postoji i da je sastavni dio naše realnosti manje ćemo se bojati tuđe različitosti te ćemo se manje bojati pokazati vlastitu.