Zanimljivo je i pomalo ironično da se nas autistične osobe smatra onim rigidnima, koji ne vole promjene, kojima najviše paše da se stvari ne mjenjaju, da nam budu poznate i predvidive a upravo smo mi oni diskriminirani pošto različiti.
Koliko god mi voljeli rutinu i predvidivost čini mi se da je u ovoj priči ipak nešto krivo interpretirano.
Mi autistični, imajući živćani sustav posložen drugačije od neurotipične večine prisiljeni smo svakodnevno na prilagođavanje i adaptaciju na svijet posložen na način koji nam zadaje ne tako male probleme.
Moramo konstantno regulirati svoja osjetila, svoja ponašanja i procesuirati informacije iz vanjskog svijeta koji nije prilagođen našem živčanom sustavu, već nam većinu vremena rezultira kao preintenzivan i nepredvidiv.
Uvijek se isključivo od nas traži da se prilagodimo, da promjenimo sebe te da trebamo željeti i voljeti tu promjenu. Ako se potrudimo i prilagodimo može nam, navodno, biti samo bolje.
Neurotipičan se svijet, tj. onaj kojeg je većina prilagodila vlastitim potrebama i karakteristikama ne uspijava ili možda ni ne želi prilagoditi manjini te ne želi popustiti niti mrvicu i krenuti u smjeru promjene kako bi svijet oko nas bio što bolje prilagođen svima. Čini se je taj zadatak za njih pretežak i nije vrijedan tolika truda.
Tko je sad tu rigidan i ne želi izaći iz svoje comfort zone?
Naša svakodnevna borba od jutra do mraka zna ponekad biti toliko mrkotrpna da nas dovodi do preopterečenja i vrlo često do velike iscrpljenosti. Ponekad se uslijed toga nismo u stanju pomaknuti satima a ponekad i danima pa nas se smatra lijenima i neproduktivnima. Ponekad radi te iste iscrpljenosti imamo ispade bijesa pa smo
opisani kao oni koji se ne mogu kontrolirati.
Čini se da tražimo previše ako pitamo da nam se krene u susret i da se oni koji se drže boljima, sposobnijima, koji navodno imaju bolju moć prilagođavanja učine korak više pa prilagode taj svijet malo i nama.
Ono što se traži od nas je da se “normaliziramo”, da se “izliječimo” kako bi nam bilo bolje. No mi nismo ni nenormalni ni bolesni, mi smo samo drugačiji, intolerantni smo na svijet koji je sastavljen na neurotipičan način.
Zamislite da tjerate osobu intolerantnu na neku namirnicu da ju konzumira i da se prilagodi načinu prehrane osoba koje na tu namirnicu nisu intolerante samo zbog toga što su oni većina. To je na neki način potpuno ista stvar.
Ponekad mi ne preostaje drugo nego da zaključim da je upravo ta toliko cijenjena većina ona koja je lijena, neproduktivna, nespremna za prilagodbu i nezainteresirana za boljitak društva.