Poznati izraz u zajednici osoba s invaliditetom pa tako i u autističnoj zajednici je “Ništa o nama bez nas”.
Na žalost, brojni portali i mediji pričaju i prenose priče o nama, ali bez nas.
Novinari bi trebali razmišljati da su čitatelji tema o kojima pišu i sami pripadnici manjina o kojima pišu .
S time povezano bismo željeli reagirati na članak objavljen na portalu promise.hr pod nazivom “Kada roditelj uvidi da nešto nije u redu s razvojem djeteta, pedijatar mu kaže da pričeka; to je KRIVO!“.
Vrlo često ne shvaćamo kako je moguće da netko u isto vrijeme bude u tolikoj mjeri siguran u sebe i isto toliko u velikoj mjeri griješi. Pitamo se je li moguće imati dobre namjere i istovremeno nesvjesno činiti toliko veliku štetu.
Ponekad nam uruče paket u prekrasnom omotu pa ga naivno s veseljem i radoznalošću primimo u ruke no kad ga otvorimo naiđemo na neželjeni sadržaj neprijatnog mirisa.
Čitateljima koji nisu i sami autistični navedeni članak zrači pozitivnim i podražavajućim stavom, ali prema mišljenju nas autističnih osoba i autističnih roditelja iznosi nekoliko štetnih i netočnih informacija i predrasuda s kojima se i mi i naša djeca svakodnevno susrećemo i ableistički stav koji najoštrije osuđujemo.
Kada te riječi dolaze iz usta stručnjakinje za autizam koja ima praksu licenciranu od strane Hrvatske komore edukacijskih rehabilitatora moramo javno izraziti svoju zabrinutost.
Stručnjaci koji se bave autizmom bi u našem možda naivnom viđenju trebali imati dovoljno znanja o tome da neke greške ni slučajno ne bi smjeli učiniti.
Autizam podrazumijeva podršku. Mi odrasle autistične osobe i same imamo podršku u skladu s okolnostima u kojima se nalazimo, pružaju nam ju bračni partneri_ce, prijatelji_ce, obitelj, te privatni poćnik_ce ako su si ih neki u mogućnosti priuštiti.
Akomodacije, “svete bubamare” koje sugovornica iznosi, senzorička podrška, uzimanje pauze i odmaka od aktivnosti kada nam je previše i brojni drugi načini podrške dio su naše svakodnevice i tvore akomodacije koje imamo na poslu i dogovaramo s poslodavcima. To nisu posebne potrebe, to su humane potrebe i kao takve nisu privilegija.
Akomodacije nisu privilegije, one su alati uključivosti za postizanje naše ravnopravnosti u društvu koje nije bilo osmišljeno za osobe s invaliditetom.
Cilj je imati autentičnu, autističnu osobu koja će se samozastupati i koja možda nikada neće biti samostalna, ali će biti autonomna.
Dijeliti pripadnike autistične zajednice na nisko i visoko funkcionalne nije znanstveno utemeljena podjela koja još više pridonosi diskriminaciji autističnih osoba.
Također, iznositi navode da smo mi koji trebamo nižu razinu podrške u životu viši stupanj evolucije je štetno za brojne članove autistične zajednice te je tokenistička i populistička izjava. Svaka autistična osoba je jednakovrijedna kao ljudsko biće i kao takva zaslužuje podršku i prihvaćanje.
Ono što prečesto također primjećujemo je to da se riječ neurorazličitost koristi na krivi način. Kad netko želi koristiti tu riječ trebao bi imati barem malo intelektualnog poštenja i istražiti što taj pojam točno znači.
Ono što je najalarmantnije, je količina ableizma koja je prisutna u određenim dijelovima članka. Uviđamo sve više koliko je temu inkluzije potrebno još više razraditi i ponoviti još milijun puta: pojam inkluzije ne znači ili barem ne bi trebao značiti da neka skupina, pa makar ona bila i brojnija, treba dati ili negirati odobrenje drugoj skupini da bude uključena i prihvaćena, a još manje da ta skupina mora zadovoljiti neke uvjete za ulazak u skupinu većine. Smisao inkluzije bi trebao biti taj da svatko ima jednaka prava, trebao bi biti pravedan u onolikoj mjeri koliko sama riječ zvuči pravedno, dok ovo što u ovom članku piše ne zvuči nimalo pravedno. Dobiti pravo na podršku koja je nekome potrebna nije nikakva privilegija i nabijanje krivnje za dobivanjem te podrške govori samo koliko se neke osobe nalaze na krivim pozicijama i koliko neadekvatno obavljaju svoj posao.
ASK
Atipični