Mnogi misle da ono o čemu ja pričam nije “pravi” autizam već neki “”blagi autizam koji u odnosu na onaj “pravi” , “teški” nije ni vrijedan spomena. Ovo o čemu ja pričam je mačji kašalj te nemam pravo o tome govoriti. Takve izjave nemaju smisla i govore samo koliko netko tko tako nešto izjavi nema dovoljno znanja o tome što je zapravo autizam. Na nivou dijagnoze ne postoji podjela na “pravi” autizam i “”lažni autizam, kao ni na “teški” i “blagi”. Ako postoji dijagnoza autizma onda je taj autizam “pravi”. Teško je vjerovati da je izdano toliko krivih dijagnoza jer netko ne može vjerovati da je netko autističan ako se to ne vidi kao što se vidi kod “pravog” autizma.
Greška se može dogoditi, kao i u svemu ali taj je broj sigurno zanemariv.
Takve izjave najčešće možemo čuti od roditelja i to onih koji imaju averbalnu ili avokalnu djecu ili s kognitivnim invaliditetom, dakle s visokom razinom potrebe za podrškom pa smatraju da je taj autizam jedini pravi. Možemo takve izjave čuti i od nekih stručnjaka, psihologa, psihijatra, liječnika koji se ne bave autizmom i koji imaju zastarjele informacije o tome što se smatra autizmom a što ne. To je također vrlo opasno iz razloga što ti stručnjaci stavljaju u pitanje dijagnozu koju je postavio jedan njihov kolega pa bi se moglo reći da na taj način stavljaju u pitanje i njihovu vlastitu stručnost.
Dakle što i tko određuje koji je autizam “pravi” a koji “lažni” i koji je “teški” a koji “blagi”?
DSM 5 kao i ICD 11 jasno govore da autizam nema nikakve veze s intelektualnom invalidnosti već da je to stanje koje može biti asocirano uz autizam. DSM 5 definira nivoe podrške i to čini u odnosu na to koliko se karakteristike dijagnosticirane osobe udaljavaju od mogućnosti da žive svoj život u ambijentu neprilagođenom njima te koliko je narušena njihova samostalnost.
Ono što DSM 5, jasno, ne govori je to da postoji klasifikacija autizma koja ide od najlažnijeg do onog zbilja pravog. Kao što spektar ne ukazuje na skalu koja ide od više autističnog do manje autističnog. Postoje dakle nivoi podrške koji neka osoba može u jednom trenutku svog života imati a oni se mogu tokom života mijenjati, mogu se smanjiti kao i povećati.
Oni koji najbolje znaju što je autizam su osobe koje to stanje žive, stoga da biste saznali što je autizam najbolje je da pitate osobe koje su direktno zainteresirane da vam objasne. Kako nas ima jako puno a i mi smo svi jako različiti morate pitati jako puno osoba kako bi si stvorili najbolju sliku o tome što je uistinu autizam. Potrebno je također produbiti to pitanje čitanjem i proučavanjem kako stručne tako i biografske literature.
Autizam nije samo onaj “pravi”, već ih ima puno, ima ih onoliko puno koliko ima autističnih osoba koje to svakodnevno žive, te znaju, i to jako dobro, što to uistinu znači.