Jedan od razloga zbog kojeg sam krenula pisati ovaj blog je taj što sam primijetila da se većinom autizmom bave i pričaju o njemu isključivo osobe koje nisu autistične već samo stručnjaci i roditelji. Isto sam tako primijetila da se priča skoro uvijek samo o djeci, o njihovim poteškoćama i mogućim rješenjima. Sve te organizacije i udruge daju svoj vrijedan doprinos u podršci i pomoći autističnim osobama.
Međutim, ja sam imala potrebu pronaći još nešto. Nedostajalo mi je gledište onih koji to stanje žive s kojima bih mogla podijeliti iskustva i čuti od njih kako su oni sami pronašli, ako jesu, moguća rješenja za vlastite poteškoće.
Slušanje uvijek samo nabrajanje simptoma i metoda kojima stručnjaci rješavaju te poteškoće je ponekad samo još više akcentuiralo neke moje smetnje. Ja nisam željela doživljavati sebe kao osobu s nekakvim poremećajem, ja se s tom definicijom ne mogu složiti. To što imam neke karakteristike koje su drugačije od drugih ne znači da ih moram pod svaku cijenu promijeniti jer je netko odlučio da su one krive, neispravne, poremećene. Nešto mi je govorilo da taj opis autizma nije kompletan i da nije potpuno ispravan.
Morala sam to potražiti negdje drugdje jer u Hrvatskoj nisam našla gotovo ništa što bi mi pomoglo. U mnogim drugim zemljama postoje udruge autističnih osoba koje svojim riječima i svojim aktivnim radom pomažu po mom osobnom mišljenju mnogo puta i više od nekih terapija. Imati još jedan glas više i ovoga puta glas onih koji su direktno zainteresirani sigurno može biti od velike koristi.
Postoji mišljenje da bi mnogi izazovi autističnih osoba mogli biti manje teški kada bi se pokušalo poduzeti prilagodbe u nekim aspektima.
Ono što oni promoviraju je to da jezik kojim govorimo kad govorimo o autizmu u velikoj mjeri utječe na to kako se autistična osoba osjećati unutar društva. Određena tema dobiva određeni oblik ovisno o tome koje riječi koristimo kad govorimo o toj temi. Dakle napustiti jezik koji nas opisuje kao osobe s deficitom, pogrešne ili u kvaru je izuzetno važno. Kada bi prestali koristiti riječi poput: poremećaj, defekt, simptom, bolest, boluje od, pati od, itd., autistične osobe bi samim time imale manje “simptoma” već bi jednostavno imale karakteristike koje su drugačije od drugih kao što to svaka osoba na ovom svijetu ima.
Karakteristike autističnih osoba trebaju se smatrati kao kognitivne različitosti a ne više kao pogrešni način razumijevanja, socijaliziranja, zabavljanja, već samo drugačiji načini koji su adekvatni tim osobama.