Mnogi od nas odrasli autistični ljudi vode koliko toliko normalne živote, rade, imaju djecu i partnere pa kad ti roditelji vide nas, kažu, ne ti ne možeš biti autističan.
Razmišljam o tome kako je zanimljivo što je mnogim roditeljima autistične djece najveća želja da im djeca jednog dana postanu sposobne odrasle osobe, a istovremeno ne vjeruju u tu mogućnost.
I ne samo ti roditelji već i udruge, stručnjaci koji, pretpostavlja se postoje kako bi nam pomogli.
To je, priznajem vrlo zbunjujuće, nije nimalo logično, a meni je kao autističnoj osobi logičnost vrlo važna.
Ta djeca će postati odrasli i mnogi će biti isti kao i mi i onda što? Nećete im više pružati pomoć jer sad kad su odrasli više ne mogu biti autistični? Odjednom je njihova dijagnoza izmišljena?
Vjerujete li nam tek kada vidite da nam je loše, a želite da vašoj djeci jednog dana ne bude loše?
Opet mi nedostaje logika.
Vjerujete li nam tek kada vidite da ne uspijevamo završiti škole, a želite da vašoj djeci bude osigurano obrazovanje?
Ni ovdje nema logike.
Vjerujete li nam kada ne nalazimo ili izgubimo posao a želite da jednog dana vaša djeca imaju pravo na posao?
Opet nedostaje logike.
Vjerujete li nam kada završimo na psihijatriji i kad postanemo suicidalni a želite da jednog dana vaša djeca budu dobrog mentalnog zdravlja?
Ništa od svega toga nema logike.
I na kraju, vjerujete li nam tada kada si oduzmemo život? Ali tada logika više nije ni važna.
Sve te odrasle osobe dođu do dijagnoze autizma zbog toga što su se u jednom trenutku njihovog života slomile pod pokušajima da sakriju svoj autizam ili da sami prevladaju sve svoje teškoće. Baš svi u životu nailaze na prepreke a autistične osobe još i više.
Ponekad zbog samog autizma, ali puno češće zbog nepodržanosti od strane sustava i društva.
Neki prođu bolje neki lošije, ali vrlo rijetki dobiju pomoć i podršku koja im je potrebna. Ako ju netko i dobije znači samo da ju je dobio a ne da nije autističan.
Uspijeti postići neke ciljeve, postiči funkcionalnost ne znači odstraniti autizam.
Ako vaša djeca dobiju pomoć i podršku kad budu odrasli, tj. baš ono što najviše želite, ne znači da više nisu autistični.
Zbog toga ne razumijem to nevjerovanje u dijagnoze.
Još jedna stvar nema logike, u Hrvatskoj postoje mnoge udruge za autizam ali odrasle autistične osobe za njih kao da ne postoje. Postoje i mnogi psiholozi i psihijatri ali jako, jako mali broj njih zna i može pružati podršku odraslim autističnim osobama.
Vrlo je tužno da smo se mi morali snaći sami i da jedino mi jedni drugima pokušavamo pomoći koliko možemo, a toliko smo i sami loše da ne možemo puno.
Zar nam treba čak i još jedna, 25. po redu udruga koja se bavi autizmom kako bi odrasle autistične osobe dobile barem jednu kojoj se mogu obratiti?
Ovdje se radi o čistoj logici, nekome je potrebna pomoć, pa ako je naša uloga nekoga koji tu pomoć može i treba dati, primjerice roditelj, stručnjak, predstavnik neke udruge a na posljetku i član društva, onda smo tu pomoć dužni dati, a ne ignorirati tuđe potrebe ili još gore od toga, negirati ih i optuživati za lažne dijagnoze.