Damian Milton radi za National Autistic Society kao stručni savjetnik za intelektualne i razvojne poteškoće u Lizard centru na Sveučilištu u Kentu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Voditelj je projekta National autistic Taskforce.
Nositelj je akademskih titula u mnogim predmetima: sociologiji, filozofiji, psihologiji, i obrazovanju. Njegov interes za autizam započeo je kada je 2005. njegovom sinu dijagnosticiran autizam te je naknadno 2009. i njemu dijagnosticiran Aspergerov sindrom u dobi od trideset i šest godina.
Heyworthin sažetak Miltonovog eseja
Dr. Melanie Heyworth:
Trenutno je autizam klasificiran kao dijagnostički “neurološki poremećaj”. Većina neautističnih osoba smatra kako autistične osobe imaju “manjak empatije” i oštećenje “teorije uma” (razumijevanje raspoloženja druge osobe). Dakle, dijagnostički kriteriji za autizam uključuju “smanjenu razmjenu interesa, osjećaja ili afekata” i “nepostojanje interesa prema vršnjacima”. Takvo nam viđenje govori da neautistične osobe često vide autizam kao defekt. Damian Milton predlaže drugačiju interpretaciju za diskonekciju među autističnim i neautističnim osobama, koju on naziva “problemom dvostruke empatije”. *Ovaj sažetak je namijenjen neakademskim osobama kako bi lakše shvatile Miltonov “problem dvostruke empatije”.
Problem dvostruke empatije
Miltonova teorija o “dvostrukoj empatiji” sugerira da autističnim osobama ne nedostaje empatija. Milton tvrdi da autistične osobe doživljavaju svijet i izražavaju osjećaje drugačije od neautističnih. Mi komuniciramo, doživljavamo i ispoljavamo emocije, interagiramo s drugima, stvaramo odnose i osjećamo svijet oko sebe drugačije od neautističnih osoba. To ne znači da mi nemamo emocije ili nemamo empatije. Ta različitost otežava neautističnim osobama razumijevanje i suosjećanje s nama i nama s njima. Autistične razlike vode do različitih životnih iskustava što stvara svojevrsnu podjelu empatije.
Stoga kao što bi se moglo reći da autističnim osobama nedostaje “socijalni uvid” u neautističnu kulturu i komunikaciju, moglo bi se isto tako reći i da neautističnim osobama nedostaje “socijalni uvid” u autističnu kulturu i komunikaciju. Milton to razdvajanje naziva “dvostrukim problemom”, jer i jedni i drugi, autistični i neautistični ljudi osjećaju nerazumijevanje druge skupine.
Drugim riječima, empatija je “dvosmjerna”.
Utjecaj problema dvostruke empatije
Podjelu empatije doživljavaju i autistični i neautistični pojedinci. No, na ove skupine podjela ne utječe podjednako.
Budući da je neautistični način komunikacije i empatije tipičan, očekivani način, većina ga ljudi prihvaća kao “normalan” i “ispravan”.
To znači da netipičan, neočekivan način kojim autistične osobe komuniciraju i suosjećaju često biva odbačen kao “različit” i “neispravan”. Milton sugerira kako mnoge neautistične osobe smatraju da je njihov većinski, poznati način empatije superiorniji ili bolji od autističnog.
Ta percepcija znači da neautistične osobe često očekuju da autistične osobe nauče neautističnu kulturu i komunikaciju. Doista, autističnim osobama se često daju “planovi liječenja” kako bi im pomogli u razumijevanju neautističnog viđenja. No neautistične osobe ne očekuju od sebe da razumiju ili nauče autistično viđenje.
Milton govori da možemo gledati na neautistične osobe kao one koje imaju “manjak empatije” prema autističnim osobama.Kako se to može prepoznati?
Svakodnevni primjer neautističnog nedostatka empatije prema autističnim iskustvima je reakcija neautističnih osoba kad spomenemo da smo autistični. Od neautističnih osoba često dobivamo automatski odgovor, “svi smo mi malo u spektru”.
Takav odgovor je način na koji neautistične osobe pokazuju empatiju. Njihova je želja “normalizirati” naše autistično iskustvo.
Takav neautistični odgovor podrazumijeva da autistična osoba ne želi biti autistična (budući da, bez ikakve sumnje sama neautistična osoba ne želi biti autistična).
Umjesto da je empatičan, takav je odgovor uvredljiv za autističnu zajednicu jer podriva autistično iskustvo, autentičnost i identitet.Za autističnog primatelja neautistična osoba pokazuje “socijalni deficit” ili “nedostatak empatije” time što ne prepoznaje potencijalnu uvredljivost njegovih riječi.
Milton u svom eseju kaže kako autistični pojedinci smatraju da se od njih očekivalo, što su oni zapravo i učinili, da ulože veći napor u shvaćanju osjećaja neautistične populacije.
Moglo bi se reći da su mnoge neautistične osobe doista stekle veću razinu uvida u NT (neurotipično ili neautistično) društvo i običaje nego obrnuto, vjerojatno zbog potrebe za preživljavanjem i potencijalnim napredovanjem u NT kulturi.
Suprotno tome NT osoba nema osobnu potrebu za razumijevanjem uma autistične osobe osim ako nije na neki način s njom usko socijalno povezana, objašnjava Milton.
Vrijednost teorije o dvostrukoj empatiji
Vrijednost Miltonove teorije je u tome što osporava mišljenje da autističnim osobama nedostaje “teorija uma”. Redefinira odvojenost između autistične i neautistične zajednice. Ne bi trebalo razmišljati o superiornim i inferiornim načinima postojanja. Umjesto toga trebamo razmišljati o našoj uzajamnoj koegzistenciji.
Autistična empatija nije manje suosjećajna, nije manje pažljiva, nije manje “ljudska” od neautistične: ona je jednostavno drugačija.
*Milton, D. E. M. (2012). On the ontological status of autism: The “double empathy problem”. Disability & Society, 27(6), 883-887.